Pomolim nos iz igraonice  i ugledam …mrak. Nos mi gravitira prema dolje , zajedno s usnicom. 

Jesen.  

Krenula je. 

Ako nešto u ljetu volim , onda volim  večeri. Volim zalazak sunca tek blizu deset. Volim završiti s poslom i blejati u nebo (bez ijednog oblaka) .  Na putu doma. Koje zapravo nije moje doma … s cigaretom u ruci.

Osam je sati. I trideset …ali tko još broji polovice. Pogotovo danas . Pogotovo u takvom stanju. Ja ne. I mrak je. I ta kiša pada i pada … i smrdi na jesen. Hladnu jesen. A ta ne asocira  na vruću čokoladu i miris šume. Ni kamin. Ni šetnju s kapuljačom na glavi …

A takva mi jesen smrdi. Želim onu mirisnu! U bakinoj kuhinji.  S glavom u mokroj travi. S orošenim staklenim vratima ulaza. Zvjezdanim nebom .

Ne gnjavite me sad sa zbiljskim svijetom. Ne gnjavite me s administracijom – nek' čeka . Čak Noris ju je u stanju riješiti,ja nisam. Ne mučite me s velikim , dalekosežnim odlukama. Te su opasne.

Zašto je čovjek u tim nekim godinama nužno – racionalan? Zašto je društvo odlučilo da u kasnim dvadesetima trebam! biti pametna,odgovorna,entuzijast,ozbiljna,pribrana …? Zašto te zure ko' malog zelenog ako se valjaš po tepihu sa šestogodišnjacima? 

Naravno da sam sve nabrojeno …ali – givmiabrejk;zar čitavo vrijeme?! Ta nemojte biti blentavi. Pa kako da mi mozak ostane u granicama normale ako sam dvajstičetri potpuno odrasla? 

Grozomorno. 

I djeluje mi na organizam kao da mi je u *uzici štap.

I oči mi se rastuže. I nestane mi osmjeha. I porobotim se. Skroz fuj. 

Skroz.

Nije Petar Pan budala…

I svi ti sastanci.I planiranja. I ljudi. I pozivi. I ti poslovi…(kad radiš-svaštariš,samo da zbrišeš od nečeg skroz ozbiljnog i depresivnog u zbiljskom životu ili mogućnost be – kad 5 dana u tjednu radiš nešto što MORAŠ zato da bi 2 dana u tjednu mogao raditi ono što voliš)

I raspored. I ispiti. I rokovi. Lozinke. Računi , kupovine i dress code.

Uštipni me. Vrati me u fazu prije. Vrati me u ono kad su mi zubi još bili bijeli. Vrati me u smijuljenja beskrajno glupim porukama. Vrati me u prvi dejt. Vrati mi prvu životinju. Brata bebu. S tim slatkim pjegavim nosom…Vrati me u fazu 505 s crtom bonkosa. I troksića. Vrati mi zdjelicu s kravicom i „Bravo“ . Vrati me u stan u zgradi , vrati me u te n-te nedjelje gumi-gumi ludorije i vrati me u centropromet đir.

Bili smo sretniji. Dobro …,bila sam.

I nije jugonostalgija …već krajnja depresija izazvana rokovima , izvještajima , radnim danima , vožnji , cijenama , šefovima …

Ili mi daj da budem Petar Pan! Ma nemoraš , evo,sama ću. Sama ću si dozvoliti. Undercover Petar Pan. Osam sati nužnog zla mogu biti grozomorno čangrizavo gunđalo opterećeno pojavom , seksizmom , odjećom , planiranjem , reklamama , intervjuima , listama za kupovinu , manjkom vremena…-nastavlja se unedogled;a ostatak vremena biram biti derište. 

Naivno , sretno,sklono inatu i nevolji. Hiperaktivno , neodgovorno , nasmijano , musavih ustiju (od čokolade :)) i „što manje znam-to se manje živciram“ – dijete.

I,zaboga. Prestanite me opterećivati s veličinom pozadine …;samo mi dajte tu čokoladu i nitko neće stradati!

Malim dječjim dušama koje bez čarobnog štapića čine moj svijet i moje srce većim-laka noć.

Vama velikima koji se iznutra osjećate malo/velikima još lakša.

 

Ozbiljnost je precijenjena. Naša osobna razina komfora …također.