Mali Noa odlučio da obiđe brodogradilište, gdje su odrasli strpljivo i vrijedno gradili barke za budući potop koji je nailazio..

Svi su bili nervozni, ljuti, nitko nije htio s njim pričati, jer navodno, vremena je još bilo vrlo malo..

Noa je gledao kako već izgrađene barke pune kojekakvim čudnim stvarima..

Ipak je povukao jednog čovjeka za rukav i upitao ga:" Zašto ne napravite jedan veliki brod i svi zajedno dočekate potop? Bilo bi vam lakše, jer bi jedno drugog hrabrili i tješili u danima nevolje."

"Pa zar ti misliš da mi ljudi možemo upće više biti složni, pa makar u nevolji? Najbolje je da svatko za sebe radi..tako ćemo jedino opstati"..

Noa se zamislio duboko, i povukao u kut, praveći od papira malu barčicu..

Čovjek koji je odmarao od posla ga je pogledao i pitao:" Šta to radiš, maleni?"

"Barku u koju ćemo svi stati kad potop dođe"

Čovjek mu se grohotom nasmijao, a i drugi oko njega.

"Zar misliš da ta barčica može ploviti?

Pa na prvom potočiću će se smočiti i potonuti".

"Neće."-odgovori Noa. Ta barčica je posebna.

Sačinjena je od moje vjere da svi možemo stati u nju, i nade da je niti jedan val mržnje neće potopiti.. Sačinjena je od one istinske čarolije koju mi je Bog poklonio-čarolije ljubavi, koja će zaživjeti ako je se ne odreknem...