Već nekoliko dana gusta , neprobojna magla.Raširila je svoju sivu i vlažnu koprenu po ogoljelom drveću i prkosno se sjela na prozore, oduzimajući još ono malo svijetla što nam pružaju ovi kasni jesenji dani. Spremam se u noćnu smjenu i užurbano farbam kosu na onim dijelovima gdje je već dobrano istršio sijedi izrast. Moja frizerka već godinama, opskrbjela me kod zadnje posjete domovini,  sa dobrom zalihom farbe i hodrogena, pod uvjetom da si složim omjer 1:1. Prekopavam kuhinjske elemente tražeći vagu, ali bez uspjeha. Sjetih se nakon nekog vremena da sam je izbacila iz upotrebe zbog...neupotrebe. Ubacila sam od oka količinu, izmješala i pramen po pramen pofarbala. Na što je to poslije naličilo nebih puno pisala. Dugo sam blejala u ogledalo pokušajući se sjetiti tko bi to mogao nasuprot mene buljiti zaprepašteno u mene. Sebe u svakom slućaju nisam prepoznala.

Nema veze, mislim si. Znam tko sam, a ono što predstavljam svojim izgledom nije od neke posebne važnosti. Trpam u torbu nešto za jelo, pretjerujem po obićaju, spremajući se za ratne uvjete. Dodajem knjige svemu tome i zaključujem da sam se natovarila poput mazge. Razmišljam sam neko vrijeme hoću li moći šlepati sve te stvari nizbrdo i zaljučujem da taj teret predstavlja problem. Oznojit ću se sva od teglenja, a moja "savršena frizura" izgledat će kao rezanci , sva pripijena uz tjeme i lice. Ne šika se to jednoj dami sa visokim potpeticama.

Dakle , ključ od auta u  ruke i gas.

Kad bi ta mrcina od dizela htjela biti poslušna! Zainatila si, ni glasa da ispusti iz sebe. Zar ćeš me još ti zavfrkavati, dreknem na nju. Uopće me nije doživljavala. Naprosto je uporno šutjela.

Krasno...samo mi je još ovo trebalo!. Zovem hitnu službu da joj da neku injekciju vitamina...da malo živne. Vjerojatno je i nju ova magla totalno bacila u depresiju. Cupkam na mjestu, čekajući pomoć. Iz mraka se oglasi neka živina groznom dernjavom. Pomislih da sam usred džungle i bacam pogled naokolo u išćekivanju strašne nemani.  A ona se opasno približavala....

Odlučih se skloniti u auto. Sigurno je sigurno!. Iz magle izroni prvo par očiju, a onda ona...kuna lasica...Pa još jedna....Dobacuju si žučno bog te pitaj kakve izraze. Ne želim ni znati što bi one značile u prijevodu.  On bio nešto htio, a ona po običaju neće. Izgovara se glavoboljom. Nastave svoj put ne obazirući se na mene, nakostriješeni oboje...

Stigne konačno i moj spas. Nije mrcini ništa. Samo je akumulator zatajio. Imaju oni rezervni. Pa dobro, dajte ga smjetite na pripadajuće mjesto da konačno krenem. Vrijeme odmiče opasno...kasnim...što nije inače moj obićaj.

Taman sam se zalaufala pošteno, kad me sirena zdrma pošteno.

Što je sad ovo, pitam se. Policija...Zar nemaju drugog posla nego baš sada raditi rutinsku kontrolu?

"Molim dokumente"...kaže mi jedan od njih nekoliko.

Kopam nervozno po torbi..ne mogu pronaći ništa...Oni me već sumnjićavo posmatraju. Neprijatelj broj 1, čitam u njihovim očima...

I onda se sjetim i slavodobitno uzviknem:" Imam vozačku!"

" A stvarno gospođo...vi imate vozačku?"...osmjehne mi se jedan ...

"Jesam li štogod zgriješila?"..upitam zbunjeno...

"A ništa strašno...samo se vozite bez svijetla, pa smo se malo zabrinuli do kuda ćete dospjeti po ovoj magli".....kaže jedan dobro se zabavljajući...

"Ups....i kakva me sad kazna čeka?"..nastavim s pitanjem...

"Pa ovisi....malo ćete puhnuti u ovu spravu...." i pruži mi to čudo za napuhavanje..

Puhnula sam tako snažno da mi se zamantalo pred očima...opasno sam se zanjihala na nogama...Jedan od njih priskoči da me pridrži ..za svaki slućaj...

"Gospođo, ne testiramo mi vaša pluća nego količinu eventualnog alkohola u krvi"

"Ma kojeg alkohola, ljudi dragi. Žurim na posao...Kasnim već ..."..sad već ljutito odgovaram...

"Samo polako , nema žurbe..." puhnite još jednom, ali polako...

Baš sam uzela zrak i htjedoh ponovo puhnuti kad li onaj par nakostriješenih naiđe . Šta li joj je predbacio, pojma nemam. Dreknula je na njega iz sveg glasa tako sablazno i strašno da su se i ovi uniformirani dobrano lecnuli...

Nisam sklona prisustvovati svađama, pogotovo onog ljubavnog karaktera..no sada sam molila Boga u sebi da se pošteno pokefaju....Mora da mi je Onaj gore išao na ruke...jer njih se je dvoje pošteno pograbilo u našoj neposrednoj blizini...

Pih, ta policija. Umjesto da uzme stvar u svoje ruke i napravi reda, zbrisali su u neredu...gas ...nestali..

Koje li kulture! Nisu se od mene ni oprostili..niti me pozdravili...

A ono dvoje zavađenih?

Svaki na svoju stranu...i ja na svoju.

Konačno!