- Mislim, kako bi trebala prestati plakati - molećivo reče Adam, okrećući se pomalo nelagodno. - Ljudi će pomisliti kako sam ja kriv zbog tvog ridanja.

   - Oh, oprosti – smješkajući se kroz suze, koje su i dalje tekle niz njeno duguljasto lice, odgovori Nikolina. - Ne mogu se nikako smiriti. Ali morati ću, ponestaje mi maramica.

   Sjede u kafiću, u centru grada, stol se nalazi pored staklenog zida i Adam neprestano baca poglede vani, na kišu, na živ promet koji teče udaljen samo nekoliko metara od njih. Gleda u stabla pored rijeke, uredno su potkresana i sada, u ovo zimsko vrijeme koje je na izdahu, uskoro će proljeće, golim granama kao da pokazuju rukama, upiru u oblačno i hladno nebo. A kiša pada, lije, uporna, dosadna i čitav je grad potonuo pod njenim vlažnim pritiskom.

   Adam pogleda na sat: jedanaest i trideset i pet. Činilo mu se kako mora biti mnogo više. Od šest je sati na nogama i popio je niz šalica crnih kava i neprestano osjeća pritisak u mjehuru. A ne želi je ostaviti samu.

   Gleda u uplakanu Nikolinu nježnim pogledom, a u sebi se moli da prestane plakati, da joj se osmjeh vrati na milo lice, da joj tamnoplave oči zasjaje veselim i toplim pogledom, kao što joj inače sjaje. Poznaju se već osamnaest mjeseci i prvi je put vidi uplakanu. Zbunjen je i ne zna kako se ponašati. Dok je gleda, sjeća se kako je pročitao negdje, kako su ženske suze najjača vodena stihija na svijetu. Osmjehuje se tom sjećanju i pomišlja kako je pisac znao što govori: sigurno je i sam doživio ovako nešto.

   Morala bi se smijati, nikako ne plakati, ali tko će znati što se događa u ženskom srcu? On sigurno to ne može dokučiti. Rekao joj je da je voli, da se želi vjenčati sa njom, a ona plače ka da ju je ... ma ne može ni zamisliti ... ma pogledaj joj samo to prekrasno lice, čitavo je umrljano suzama, a zbog čega? A jučer...

 

   ... dok ju je pratio kući i osjećao kako nešto ne valja, Adam nije više mogao izdržati: primio je Nikolinu za mišicu, zaustavio je, pritisnuo pored samog zida zgrade i odlučno je gledajući, rekao:

   - Osjećam da nešto nije u redu! Čitavu si večer čudna, nisi ona moja vesela Nikolina koja se svemu smije. I hoću da mi kažeš u čemu je stvar.

   Oborila je glavu, sakrivajući tamnoplavi pogled, ali ju on primio vršcima prstiju za bradu, primoravajući je podignuti pogled.

   - Nema ničeg zanimljivo dole, na pločniku - rekao je, milujući joj prstima zažareni obraz. - Hajde, da čujem!

   - Ljutiti ćeš se na mene - braneći se i odugovlačeći rekla je Nikolina.

   - Pa što? - upitao je on. - Neće biti prvi put, zar ne?

   - Neugodno mi je i stidim se - rekla je skrećući pogled, gledajući u stranu. - Moja je krivica ...

   - Kakva krivica? - prekinuo ju je nestrpljivo.

   - Prestala sam uzimati pilule ... nestale mi …bila sam nemarna … moja krivica …

   Adam je duboko uzdahnuo i zadržao zrak u plućima, sasvim ga polako izdišući, a u sebi govorio i ponavljao kako mora biti miran, miran, ne smije se uzbuđivati, mora ostati pribran, jadna je sva uplašena, mora ostati pribran, pogledaj, sva se trese, mora ostati pribran, kao da ga se boji, a on to ne želi, ne želi njen strah, želi ... što želi? Dijete sa njom? Uvijek je govorio kako ne želi donositi djecu na ovakav svijet, a sada ... Što sada? Kako sada postupiti? Ne zna! Ne zna! Kao da ima osamnaest, a ne trideset i tri. Uplašen je, priznaje to samom sebi, ali njoj to neće priznati nikada. Ne može i ne smije joj priznati. Dijete! Isuse, pa mnogo su puta o tome razgovarali i ona zna ... što zna? Pa ni njemu nije sve jasno, želi li biti iskren. Zar ne osjeća mrvicu radosti? Osjeća. Mrvicu, a možda i još koju mrvicu više ponosa? I to osjeća. Malo sreće? Malo ...

   Potpuno zbunjen onim što je osjećao, Adam se nagnuo nad Nikolinom, zagrlio je i šapnuo joj u kosu, čiji je miris toliko volio.

   - Čuj, zlato - meko je izgovorio. - Otiđimo sad svatko svojoj kući i nemoj se brinuti. Razmisliti ćemo oboje, a obećavam ti, da ću te nazvati rano ujutro i donijeti ćemo odluku. Zajedno. Nemoj se brinuti, molim te!

   - Znaj sam da te ...

   - Ne moraš mi to govoriti - prekinuo ju je nježno. - A sad budi dobra, molim te, pa učini ono što te molim.

   Klimnula je bez riječi i počela se polako udaljavati od njega, a on ju je tog trenutka volio još više, jer nije silom htjela ostati uz njega, jer je osjetila njegovu potrebu za samoćom, nije molila, nije preklinjala: uplašena da, ali ponosna i dalje, čak i sad kad mora da joj je jako teško.

   Dok je koračao kroz noć, sjećao se svega u vezi Nikoline i što se više prisjećao, veća ga nježnost obuzimala, a ona misao, koju mu je ona usadila, kako će u bliskoj budućnosti postati otac, izmamila mu smiješak. Istina, ovakav kakav je, svijet i nije neko bajno mjesto, ali ljudi svejedno prave djecu, nadaju se ... Je li u redu odreći se nade? Uskratiti želju drugome? Njoj? Nikolini? Ako on ne želi dijete, ima li pravo to njoj uskratiti? I da li zbilja ne želi dijete? Nije više siguran uto. Neki novi i nepoznati osjećaji struje njime i ne zna točno što osjeća, ali ... svakako je to prijatan osjećaj, mora priznati. Zar on da vodi klinca u park? Igra se sa ... Iznenadio se svome razmišljanju, pa poslušavši snažni poriv koji ga čitavog preplavio, nije mu se nikako mogao othrvati,  posegnuo u džep, izvukao mobitel i nazvao Nikolinu.

   - Čuj, zlato - rekao je u aparat - nema potrebe razmišljati...radujem se zajedno sa  ...

   I dok je hodao noćnim i tihim ulicama, slušao je njen uzbuđeni glas, uzbuđen do suza ...

 

   ... koje i sad teku, nikako da prestanu. Sjede u "svom" kafiću već pun sat i kuju planove, a Nikolina izbezumljena od sreće, olakšanja, jer brinula ju je njegova reakcija, nikako ne uspijeva povratiti mir, smiriti se. Adam je gleda kako prevrće po torbici i postaje nervozna.

   - Što je? - upita je.

   - Maramice! - kaže ona bespomoćno. - Nemam više vražjih papirnatih maramica! A vidi me na što ličim!

   Adam se nasmije, nagne prema njoj i primi je za ruke, koje i dalje pomalo podrhtavaju.

   - Žene! - reče joj meko. - Da se sve ruši oko vas, brinule bi najviše o tome kako u tom času izgledate.

   - Ne zezaj ...

   - Ne zezam - nasmijano reče Adam ustajući. - Oko trideset metara dalje nalazi se kiosk: idem ti donijeti još papirnatih maramica. I da si prestala sa time dok se vratim!

   Ispraćen Nikolininim bespomoćnim osmjehom, koji osjeća na potiljku, Adam izađe iz kafića, pogne se, sagne glavu na kiši, jer naravno, zaboravio je na kišobran, pa potrči prema kiosku. I dok je pretrčavao klisku cestu, i dalje se smijuljeći u sebi i uživajući u trenutcima nježnosti, koji ga i dalje preplavljuju prema njegovoj Nikolini, začuje škripu i krajičkom oka ugleda pomahnitali kamion i sve se oko njega zamrzne u vremenu,  osjeti udarac i zatim više ništa ...

 

   U istom trenutku Nikolina prestaje plakati, pa uživajući u toplini poznatog lokala, u kojem je upoznala Adama, počinje se smiješiti gledajući kroz staklo u kišu: smiješi se kišovitom danu i obećavajućoj budućnosti. Ne znajući da to čini, prstom šara po oznojenom staklu; crta malo srce, dok joj osmjeh ozaruje lice. 

 

Copyright © 2006. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.