Njena životna priča, stvarnost ili iluzija

Godinama je govorila kako želi napisati knjigu. Knjigu koja bi bila kao neka njena sabrana djela da li sve to zajedno ili odvojeno, nije bila sigurna. Znala je samo da silno želi napisati priču. Priču koja je bila njena, priču koja je bila svakog čovjeka kojeg je srela, i onog kojeg nikad u životu nije vidjela. Vjerovala je da se sve događa s razlogom, no nije bila sigurna kojim razlogom neka iskustva su dolazila radi puke znatiželje, neka radi iskušenja, neka jer je tako bilo zacrtano, neka da bi nešto iz njih naučila, neka jer ih je jednostavno sama prizvala, dozvoljena ili zabranjena.

Svaki put se čudom čudila, svaki put je ponovno letjela čak je pomišljala kako za drugo, osim za let niti nije.. Tješilo ju je poznavanje "tajne" i pregršt knjiga i tečajeva koji govore samo o prividu i iluziji.. Počela se zanimati za masone i iluminate, tražila je opravdanje za većinu svojih postupaka, iako je znala da ta ista "tajna" govori kako je sama za sve u svom svijetu odgovorna.

Nije vjerovala ili je slijepo vjerovala nikad nije bila sigurna..

Znala je sa sigurnošću dvije stvari: da želi napisati priču, i da je silno u Svemir zaljubljena!

Odakle da počne, uvijek se pitala a onda je odlučila sabrati sva svoja djela zvala je ljude o kojima je ponekad pričala, tražila dozvolu za objavljivanje njihovih imena, ili ne molila i prizivala Anđele da joj pomognu u naumu i silno, silno voljela!

Krenula je unatrag, inspirirana Veronikom od Coelha, zamišljala je likove iz bajki, vizualizirala umjetno stvoreni stvarni život, kakvog je ona zamišljala, prizivala isto, zanemarila pojam iluzije i uživjela se u ulogu, samo njoj znanu

Zanemarila je sve oko sebe, svakog, i svačije riječi i geste no na sebe je jako pazila..to se uklapalo u njenu idealnu sliku o sebi i svom svijetu Princeza na zrnu graška, princ na bijelom konju to je bila polazna točka svih ljubavi i svih njenih razočarenja. Drugo za nju nije postojalo.

Imala je iskustva, i znala je da je sve moguće, da negdje postoji, samo na koju stranu krenuti znala je da će uspjeti samo ako bude dovoljno jako željela što? Napisati knjigu? Znala je da će uspjeti samo ako dovoljno jako bude željela sve, samo ako dovoljno jako bude željela ljubav, samo ako dovoljno jako bude voljela . Sama sebi uvijek je bila dovoljna, morala je!

Znala je da se mnogi boje te njene jake ljubavi, tog jakog osjećaja, znala je da plaši svoje najbliže, no to nije mogla izbjeći to je izviralo iz nje, vrištalo na sve strane. Mogla se lagano smiješiti, mogla je tiho hodati, mogla je ispod glasa govoriti, ljudi su je se bojali Mir u njenoj blizini postojao je tek kad bi se zatvorila, kad ne bi osjećala, ili barem kad ne bi osjećala ljubav no to nikad nije dugo trajalo. Nije bilo moguće. Taman kada su svi pomislili, napokon i ona je mirna ta ista ona nešto bi pronašla, psa, leptira, njega ili jednostavno ljubav! Njena misija je bila voljeti! Njena misija je bila biti voljena.

Sjetila se, zapravo uvijek se sjeti dijaloga svoje Učiteljice i nje, priče o duhovnosti i ljubavi no nikad se nije sjetila čemu je ta priča ustvari nikad nije osjetila da je ta priča, taj dijalog bio upravo za ono doba kada se i odvijao (negdje ispod u nekom od postova postoji priča) sad je znala da je dijalog uranio. Dijalog je bio općenit, dijalog je bio za određeni trenutak, no ne onaj, već trenutak kad napokon odluči napisati priču kako ju je voljela zvati, knjigu sabranih djela. Dijalog se vodio o njoj i njemu no ne o njemu, već o nekom drugom.. Dijalog se vodio o njenom poslanju i odabiru posla, misije, no ipak ne o onom poslu, već o drugom Možda baš o ovom, napokon.

Ipak, ona je umjetnik bila, ostala...samo umjetnik, indigo! Ipak, sve što je radila pretvarala je u umjetnost. I obično pranje prozora bila je savršena umjetnost, ispunjena ljubavlju, vrijedna divljenja. Čak je spomenula da bi roletice na poslu oprala..mislim da je nisu baš najozbiljnije shvatili, da, nisu je upoznali. Poznanstvo s njom zadire ispod površine. A samo površina - sigurna je!

Tako žarko je žudjela da netko primijeti, prihvati njen pogled na svijet..tako žarko je željela da upozna nekoga tko poput nje gleda na svijet..svijet pun divljenja u svakom trenutku na svakom koraku.. No treba se znati diviti sivom, užeglom asfaltu...

On je dobar, i on se na svoj način trudio, silno se trudio, vjerovala je no ona je htjela nešto drugo I ona se trudila, silno se trudila da prihvati i pohvali njegov trud, da prizna njegova ostvarenja, da ga podrži..da bude tu. Rekla joj je Učiteljica, ponavljala nekoliko puta: on će uvijek biti nekoliko koraka iza tebe. No budite jedan drugome Učitelj i Učenik. To je u redu..no nešto je jako nedostajalo. Nedostajalo je Jednosti - sada zna.

I...nije joj uspjelo, nije bilo posebno. Imala je iskustva i znala je što i o čemu priča tražila je ono nešto što je po putu izgubila, ne bi li zadovoljila norme i tuđa shvaćanja u stvari lagala je..bojala se da će ostati sama Silno se bojala Hesseove ili Bachove rečenice u jednoj od silnih pročitanih, progutanih knjiga: lako vama normalnim ljudima, mi duhovnjaci uvijek ostajemo sami

Nisi sama rekao bi, samo se u to uvjeravaš.. No na svako pitanje imali su različite odgovore. Ne, u psihologiji se ipak samo sličnosti privlače.

Ljudi su govorili, iako je znala da ih ne treba slušati, jer ona živi svoj život, njih neće biti nigdje kada joj bude potrebna podrška. Ljudi su govorili ljudi su govorili .a nju je ulovila panika Dugo nije osjećala napokon barem je našla pokoju dodirnu točku.. Budu li se potrudili, biti će ih i više. Nije ih bilo više. Ostali su i bez onih, tih dodirnih točaka. Bilo je kasno On se i dalje trudio, no ona više nije imala snage.

Naizgled se činilo da joj je stalo, zato što je noći i noći plakala samo naizgled plakala je s njim, rekla je da plače zbog njega u stvari, plakala je samo zbog sebe, zbog svoje neispunjene želje, svojih neispunjenih snova, zbog svoje pomislila bi nesuđene ljubavi. Ne, nije se sažaljevala, ni najmanje .samo je postala prilično pasivna i lijena, kao da je prihvatila da je životu samo sjena. Plakala je jer nije mogla, nije znala lagati, nije znala glumiti uvijek je bila loša glumica. Plakala je jer je bila sama i usamljena, plakala je jer mu se nije mogla zahvaliti, jer nije znala za što da mu se zahvali, jer on nije bio ono o čemu je oduvijek sanjala ono što je i proživjela, ono za što je znala da negdje postoji Njegov trud za nju nije bio trud, bilo je nešto što je sama činila svakodnevno i davala svim ljudima bezuvjetno iako on to nije tako vidio, jer mu ona nije mogla biti zahvalna. Barem je tako govorio...lagao je ponekad, možda i često.. no s tim se nije mogla boriti. Ipak radila je dugo na "istini"..."morala" je odustati!

Možda je znao da ne plače zbog njega, možda je zato na njene suze okretao leđa. Možda se onda ipak nije trudio!?

Postala je nestrpljiva. Nije mogla više razmišljati kako će se možda opet inkarnirati i vratiti ili napokon sresti srodnu dušu jer sve se činilo kako u ovom svijetu za nju više nema ničega..gubila je volju. Satima je sjedila ponekad plačući, ponekad sanjareći u zadimljenoj kuhinji, ispijajući po tko zna koju šalicu kave, pušeći već drugu kutiju cigareta, na pola slušajući radio, a na pola mrzeći svaki centimetar prostora oko sebe, prljav, zapušten, hladan ništa joj više ni je bilo važno. Čak i da se potrudi, mislila je, silna želja da onaj ugođaj i upaljenu svjećicu s nekim podijeli ostat će samo jedna u nizu neispunjenih želja. Nije mislila, znala je, iskusila je. Svaki centimetar stana uredila je s puno ljubavi, svaki detalj za sebe i sve oko sebe.. Bila je uredna, našminkana, dotjerana..bila je...

Sve joj je više išlo na živce..poništavala, nulirala je ljutnju i molila za ljubav. Ljutila se na sve što se događalo u svijetu..na potres u Japanu, codex alimentarius, uporabu antibiotika, chamtraillove, tarot preko skupog telefona..laži i strahove...ljutila se na sebe, na druge, na njega, nju..i nju Bila je ogorčena, frustrirana, nerviralo ju je sve što je površno, užasavala se priča o sapunicama, dnevniku, nekom članku u tisku užasavala se svega što nije dublje užasavala se matematike, fizike i bilo kakvog računanja bježala je od bilo kakve komunikacije koja objašnjava što se i kako "mora", što bi bilo najbolje kako je netko tamo ili nije...kako bi trebalo živjeti izbjegavala je pogled u novčanik i zadovoljavala svoje hirove na sve moguće načine da, gledala je BB, gledala je "Velikog Brata", kao što je radila umjetnost..gledala ga je kroz kadrove, white i black balance, rampu i sl.

To nisu bili hirovi, tako su ih samo drugi zvali. To su bili neispunjeni snovi, čak niti približno..ne ispunjena stvarnost čak ni ona zakonski regulirana..

Bila je očajna, i samo je htjela napokon napisati knjigu, možda time nekome pomoći, da ne učini istu grešku, ili barem da uoči kojim putem ide, pa ako je potrebno da zaokrene!

Nikako i nikako se nije mogla nositi s tim da svi imaju pravo izbora koliko joj se god činili ne baš mudri bilo joj je bolno gledati svaku dušu koja pati Složila se u jednom sa svojom sekicom: lako reč'!

Bila je rječita, intuitivna s poprilično teoretskog znanja.. No kako isto na svoj svijet nije znala ili htjela primijeniti?

Kako je lako bježati, kako je lako povući se.. A najlakše za ne djela ili manje doba djela pronaći alibi. Kako je lako prebaciti odgovornost na "loše" okolnosti ;-)

Postala je gruba, hladna, teška, samo kritična i kritična pofarbala je kosu u crveno. Već je jednom bila crna, htjela je biti usklađena opaka, jaka a u stvari je samo htjela je biti topla, mekana, suosjećajna, ispunjena, zaljubljena sve ono što je u stvari sama bila! Sada je i plava i crvena - već pomalo usklađena... A kako se bojala biti topla, zaljubljena, ranjiva..za pet minuta bila je spremna reč': ma ni najmanje me nije briga!

Pisala je: nakon dugo vremena ponovno sam počela pisati...naoko iste priče, samo drugi ljudi, druga mjesta, drugo vrijeme..iako vrijeme, što je to? Noć-dan, Svjetlost - izostanak Svjetla..vrijeme..

Rekla bih ni drugi ljudi, niti druga mjesta..samo malo uzbuđenja, i vraćam se svijete tebi.

Evo me opet, vrtim se u krug sa željom da ovaj bude malko veći, da završava u ničemu, baš kako je i počeo u ničemu, da počinje iz svega i završava u svemu!

Razgovori s Bogom divan dijalog, obećavajuća priča, koja kaže da nikad nije kasno i da je sve moguće. Da li je uistinu!?

Rekao bi "svaki korak je bolji od stajanja na mjestu", rekao bi " Samo mijena stalna jest", nekako dvije skoro kontradiktorne tvrdnje..mislim ako samo mijena stalna jest, ona nema stajanja na mjestu..ili? Makar, svakako rekla bih da baš ti, stojiš već duže vrijeme na mjestu, oprosti, znam vrijeme ne postoji..a ima promjena i u tvom životu..npr. promijenio si posao..očekivanja...no... A, ja, ja sam se umorila glumeći pokretač, alternator, kažu dinamo ili!? Doza humora mi nikad nije nedostajala.

O, ne, opet osuđujem, prosuđuje..da pođem od sebe: promijenilo se: na livadi psi više slobodno ne trče, napravljen je park za djecu, a na ostalim zelenim površinama postavljeni su znakovi sa zabranom za pse...zanimljivo da dvonožna stvorenja smiju obavljati nuždu na livadama, a životinje ne.. Čekam da zabrane pticama da obavljaju nuždu po tuđem privatnom vlasništvu. Ne samo da stalno perem auto, već od kiseline strada i lak, boja... a tek što mačke naprave nered kad kopaju po smeću koje je čovjek nemarno ostavio iza sebe, oko sebe..ili ljudi kad bacaju hranu pticama, i istim tim mačkama, gle od nekud štakora...a vrana više nego stanara u kvartu...

Dalje, promijenilo se što...više ne radim kao grafičar, niti RCO, niti mixer slike, ne slikam i ne slažem iste boje i slike, sad slušam riječi, pretačem ih u slike, i upisujem iste riječi, složene rečenice. Wow!

Cijena benzina više se ne mijenja utorkom, već kad gazda kaže ;-) Akcije cijena i proizvoda u dućanu ukazuju na poskupljenje, pa prvo dignu cijenu, onda napišu akcija, i nakon akcije, kao vrate cijenu na staru, novu veću cijenu...

Imam problema sa zubima, rekla bi Louisa L. Hay: odluke - ma da, pravo čudo! Kičma, noga..kažu išijas me ponekad muči, sve knjige, odgovaraju, leđa i noge - kretanje, nekim čudom opet pokretač.. No sve ipak ide, pa stane...prividno ide, i još prividnije stoji.

Oni moji krugovi i koraci nisu baš nešto dugi i veliki proteklih godina...a kažeš i dalje : samo mijena stalna jest.

No silna želja nije izostala. Morky, promijeni: silna želja uvijek je i svemu prisutna. Promjena u meni - silna želja sve je veća. Hvala ti Sunce što sam silno zaljubljena, što mi je ljubav u istoj mjeri uzvraćena.

Nakon dugo vremena eto me tu, sam. Dišem, pišem, osjećam, živim..ljubav prema sebi, prema Svijete tebi.

Kupila sam kemisku na kojoj piše: Think pink! Oprosti, ti si mi je kupio...i na pokon sam shvatila o čemu je još prije koju godinu Učiteljica s Lampicama govorila. Nije me bilo taj dan, mislim fizički, a dušica ružičasto nije mogla prihvatiti. Sada, već neko vrijeme mislim u bojama..pomalo se kreće, ili..rekao bi Galileo - Ipak se okreće..možda pokreće!

　

Think pink!

　

Iz ljubavi u ljubav, s ljubavlju Vaša Morky!

I moje potvrdne izjave, afirmacije: Ja sam napisala knjigu. Moja knjiga je tiskana u tisuće primjeraka. Baš sam započela novu knjigu. Moja je ljubav beskrajna i bezuvjetna. Ja jesam ljubav. Ja volim Vas, a vi, što ćete drugo negoli voljeti mene!

Hvala ti, hvala tebi koji si učinio sve i ništa posebno, no probudio si i potaknuo ono nešto u meni, inspirativno, ispunjeno...ljubavlju i Svjetlošću!

Hvala ti, hvala tebi, tvojoj igri ili iskrenosti, prividu ili stvarnosti..tebi tko god i što god da jesi...ionako ničega nema, i svega ima...ionako jedino što ima, ima Jednoga!

　

Namaste!