Ona se je poput sve druge djece rodila kao savršeni »Ja jesam«. Nije joj bilo potrebno nikakvo uljepšavanje ili dodaci, jer, bila je savršena takva kakva jest. Bila je kod kuće. U svom se je domu osjećala sigurno, mirno i spokojno.

Njen osmjeh je bio iskren i njene oči kojima je promatrala svijet, bile su velike i sjajne, blistave i igrive u svojoj dječjoj jednostavnosti. Istina, svom domu je nadjenula materijalno tijelo, dodala mali čuperak kosice na rozoj glavici i velike oči kroz koje si bez posebnog truda mogao doprijeti do njenog istinskog ognjišta i mogao promatrati vječnu vatru kako plamti čistim i netaknutim bojama duge.

Oni koji su je pažljivo promatrali, mogli su vidjeti, kako joj nikada nije bilo dosadno. Ležeći u svom krevetiću, igrala se svojim prstićima, smijala se svojim sjenkama koje je svjetiljka pored njenog ležaja, bacala na šarene tapete njenog djetinjstva.

Oni koji su se još pažljivije zagledali u njene oči duboke poput oceana, mogli su vidjeti tisućljetnu mudrost sakrivenu iza zlaćane boje njenih šarenica.

Onda su »mudri« odrasli zaključili kako bi mogli ukrasiti njenu sobu i prilagoditi je njenim »potrebama«, kako bi se ona osjećala što ugodnije. Napunili su je muzičkim kutijama, vrtuljkom iznad njene glave, šarenim zavjesama s uzorkom ljubičastih leptira i gomilom plišastih igračaka.

Nisu ni primjetili njen začuđeni pogled koji ih je nijemo pitao: »Ali, što će mi sve ove stvari? Pa ja već imam dovoljno. Ne! U stvari, ja već imam sve!

S vremenom se je počela smijati malim čupavim igračkama i licima koja su se oko nje kreveljila, u nastojanju da izmame njen osmjeh. Znala je da se to od nje očekuje. Znala je da će to razveseliti odrasle, da će ih nasmijati.

Počela je osluškivati njihove želje. Osluškivanjem njihovih želja, polako se je počela udaljavati od svog pravog doma, a njene je korake obrastala trava i trnje, skrivajući put kojim je prolazila.

Onda su se odrasli nakon nekoliko dana dosjetili da joj nadjenu neko ime. Ime? Pa što će joj ime? Ona je bezimena. Ona je bezvremena. Ona je tu.

 I tako je komadom papira i kroz tuđe želje dobila ime. Teško se je privikla na njega. Kada su je zvali imenom, nije se okretala, nije ni slutila, da zovu nju. Uostalom, zašto je uopće zovu? Pa, ona je tu. Zar je ne vide?

S vremenom je naučila, da se odrasli strašno razvesele, kada se na pomen »njenog« imena okrene i pogleda ih svojim velikim, mudrim očima. Naučila je da ih ispunjavanjem njihovih želja čini sretnim. Polako je usvajala spoznaju, da mora biti voljena ako želi opstati i u ime toga je bila spremna na kompromise. I tako se, malo-pomalo, navikla na svoje ime. I činilo joj se da ga ima oduvijek.

Učili su je kako se nazivaju predmeti oko nje. Isprva ih je začuđeno gledala, pitajući se zašto se toliko trude? Zar je to uopće važno? Stvari su i dalje tu, imale svoje ime ili ne. Ali, shvatila je da se to od nje očekuje, pa je ubrzo naučila da je svjetiljka - svetiljka i da je stol – stol. Odrasli su bili strašno veseli njenim novostečenim znanjem i ona ih nipošto nije htjela razočarati. Kada je prvi puta došla sama iz vrtića kući, svi su oduševljeno pljeskali, jer se naučila sama vratiti kući. Nije ih shvaćala.

Bilo joj je čudno kako odrasli ne uočavaju, da ona zapravo, nikada i nije napustila kuću? Njen dom je uvijek bio sa njom, ma gdje išla i ma što radila. Ali, neka im bude, kada ih to toliko veseli.

 I dalje je činila sve da ne izgubi ljubav odraslih. Kada su u školi učili prva slova, naučila ih je od prve, ali je teško mogla pojmiti, čemu su uopće potrebna.

I tako je u prvom razredu upitala svoju učiteljicu:

 - Zašto su slova tako važna? - Zato da bi mogla stvarima i ljudim nadjenuti njihovo pravo ime.

- Ali, zašto bi stvari i ljudi uopće morali imati ime?

- Pa, zato da bi mogla nekoga ili nešto opisati. Npr. kako ćeš nekome reći da je njegova odjeća lijepa, da je haljina koju nosi tvoja mama – plava, da je netko tko plače – nesretan, itd…

- Ali, ali ja to već znam…ja znam da je odjeća lijepa, ja znam da je haljina plava, i ja znam da netko plače. On zna da je odjeća lijepa, ona zna da je haljina plava i ona zna da plače.

Nije razumjela ljutnju svoje učiteljice ni razlog, zašto su njeni roditelji bili pozvani u školu na razgovor. Bez problema je nizala petice, ali je uvijek tražila objašnjenja za stvari koje ne razumije i koje su se njoj osobno činile logične.

S vremenom je naučila da nije dobro biti ljubopitljiv i radoznao, i da nije poželjno postavljati pitanja. Postala je posve »neproblematično« dijete kojeg su svi voljeli i hvalili. Ali, ona je polako ali sigurno, bivala sve dalje od svog doma.

Gledala je svoju mamu koja je imala mnogo zdravstvenih problema i običavala bi reći sama za sebe: »Ja sam bolesna. Ja sam migrenaš. Ja sam žalosna.« itd, itd…

Sve u njoj se je bunilo na te riječi. Jednom je rekla majci: »Ali, mama, ti NISI bolesna. Ti si TI. Tebe SAMO boli glava.« na što bi uslijedio odgovor: »Znala sam ja, da mene nitko neće shvatiti…«

Naučila je da nije dobro proturječiti i da je dobro povlađivati i suosjećati. Polako ali sigurno, počinjala je osjećati i nositi tuđu bol na svojim leđima. I tako je nehotice i nesvjesno, bila još korak dalje od svog doma. Slušala je odrasle kako govore »On je loš« ili »Ona je jako dobro dijete.« i pitala se što im to znači. On i ona u njenim su očima bili isti. Istina je da je on nosio loše ocjene iz škole i istina je da je ona bila poslušno dijete, ali među njima, zapravo, nije bilo razlike.

S vremenom je u želji da se ne razlikuje, da ne bude »čudno dijete« i da je vole i prihvate, i sama počela uočavati »razlike«, sve češće upotrebljavati pridjeve i u njenom se domu posve spontano pojavio ormar s mnogo praznih ladica, u koje je uredno i pedantno sortirala ljude i predmete, prema njihovim »osobinama«.

U trenutku kada je taj ormar zauzeo velik dio njenog doma, ona je sve češće zaboravljala put kojim se vraćala kući. Ali, unatoč svemu je rasla s osjećajem, da nešto ne valja. Da nešto nije kako treba. Osjećala je da nešto radi pogrešno, da nešto nedostaje i da je umjesto sve bliže, zapravo sve dalje od onoga čemu teži. Nekako mutno se je sjećala, da je jednom znala što je to, ali je zaboravila.

I tako je dobar dio svog života provela u potrazi za onim što je izgubila. Ono što joj je pomoglo da ne izgubi trajno put do svog doma, bio je osjećaj da poput puža nosi svoju kućicu na leđima, ma kamo krenula i gdjegod otišla. Taj je osjećaj nikada nije napustio.

Selila se nekoliko puta i nigdje nije pronašla svoj dom. Ili, bolje rečeno, njen dom je oduvijek i uvijek bio sa njom. Svojevremeno je rado slušala jednu pjesmu, čiji stih govori otprilike nekako ovako: »i ova Zemlja se ne zove dom«… …i na tu bi pjesmu uvijek plakala… Spadala je svugdje i nigdje.

Bila je sve i ništa. I najveći paradoks je bio taj, da je tražila ono što nikada nije izgubila. Vjetar može odnijeti krov sa kuće, može čak i razbiti prozore, ali ne može odnijete temelje koji su čvrsto ukopani u zemlji, a da krov ostane netaknut.

Mislila je da živi život, ali istina je bila drugačija.

 Život je prolazio pored nje. Ali, i dalje je tražila…i dalje je znala da u nečem griješi, samo što je odgovor i opravdanja za svoje pogreške tražila daleko izvan svog doma. Svoju je sreću uvjetovala »pristojnim« poslom, dobrim i razumijevajućim partnerom, odobravanjem roditelja, pravim prijateljem, lijepim danom bez kiše, dobrom knjigom ili poezijom, idealnim zdravljem itd…

S vremenom se prisjetila, da ništa oko nje ne može biti idealno. Kako uopće očekivati, da proizvod naših misli može biti idealan? Jer, naša očekivanja jesu naše misli. Ni manje ni više od toga. Uvijek će postojati netko ili nešto što će se razlikovati od njenih očekivanja. Stoga, čemu uopće očekivanja? I koliko su opravdana? I zašto čekati na nešto što je već tu? Zar je lakše proputovati cijeli svijet tražeći ono što već imamo? Nije li to najveća glupost koju čovjek može napraviti?

U danima i godinama koje su slijedile, zavoljela je svoje ime, odnosno, postalo joj je nevažno kako se zove; prihvatila je svoje tijelo takvo kakvo jest, jer njeni podočnjaci ili kilogram viška nisu ona; oprostila je svojim roditeljima njihove pogreške, jer oni nisu pogreška; oprostila je sebi što im je zamjerala; jer ona sama nije zamjerka; naučila je voljeti dobru knjigu, ali znajući da i bez nje može preživjeti; naučila je da ne treba odobravanje – da bi se osjećala dobro; naučila je da od svog partnera ne očekuje da joj skida zvijezde s neba – jer već živi među zvijezdama; shvatila je da dok ona traži način kako proživjeti život što bolje, život promiče pored nje, jednako tako kao što promiče drveće pored jurećeg vlaka. Isto tako je shvatila, da kazaljke sata ne može zavrtjeti unatrag.

Ostaje joj samo da plače nad izgubljenim vremenom ili da sa zahvalnošću upre svoj pogled ka nebu i kaže: »Hvala za ovo vrijeme i iskustvo koje imam sada.«

Zašto ovo pišem? Zato što ONA može biti VI, MI, bilo tko od NAS. Zato što je žalosno gledati cijele opustjele gradove i prazne domove, dok njihovi vlasnici putuju svijetom tražeći mjesto gdje pripadaju.

A prije ili kasnije će se morati vratiti svom prvom domu da provjere, tinja li još vatra u ognjištu ili je zapuštena ugasila. Nešto ću vam prišapnuti. Vatra nije ugasila. Ma koliko godina i života trajalo dok se ne vratitmo ona je još uvijek tu, tinja i čeka da je iznova rasplamtimo.