Prijatelj, onaj pravi, iskreni.. Onaj koji je uvijek tu kad ti treba, i u sreći i u tuzi. Ono što se jednom sreće... ja sam pronašla u njemu. Iako je relativno stariji od mene, umeo je shvati svaku moju suzu, da me odbrani svaki put kad bi moja majka gubila kontrolu, da me navede na pravi put svaki put kad klonem.  U tih par mjeseci koje sam provela u Munchenu kod mame, viđala sam ga gotovo svaki dan. S obzirom da je bio dobar prijatelj moje majke, redovno je dolazio na kavice, i sl. Moj ga je brat neizmjerno voleo. I ja isto... osobu kao što je on bio, teško se rečima može opisati. Uvijek nasmijan, raspoložen. Dok si s njim, teško si mogao misliti na tugu. 

Šta se na kraju dešava s takvima, odavno je poznato..

A onda je upoznao nju. I promjenio se, zbog nje... Zašto je odlučio dopustiti da mu jedna klinka ( tada samo tri godine starija od mene ) upravlja životom, nisam mogla shvatiti. A prema svemu sudeći, nikad ni neću... Mala je bila poprilično zgodna, crnka, oko 19 godina. Možda mu je to i pomutilo pamet. Vidjela sam je par puta, onih par tenutaka, prije nego ga je odvojila od nas. Bila je posesivna.. I bila je narkomanka. Teška. Tada sam je žalila, a sada želim da trune u paklu.

Napravila je od njega ono što se moglo i očekivati. Postao je kao i ona. Osoba kojoj je život ovisio o dnevnoj dozi kokaina i alkohola. Gledala sam kako tone, iz dana u dan sve dublje. Kopala mu je jamu, svjesna svega. Ta vještica.. služio joj je samo kao dobar sponzor. Mama, saznavši šta se dešava, prestala mu je odgovarati na pozive. Kad je dolazio na vrata našeg stana, odbijala mu je otvoriti. Brat i ja smo sve to gledali iz prikrajka.. Niko nas nije pitao za misljenje...

Sjecam se kad sam ga zadnji put zagrlila. Da sam znala da je zadnji, bar bih ga jače stegnula...

I onda je nastao muk. Nije se više pojavljivao, niti zvao. Kasnije sam čula da se navukao na teške droge, da teško da mu ima pomoći. Noćima sam se molila za njega... Žudjela sam za tim da ga vidim, da opet prošetamo Marien Platzom, za njegovim šalama... opaskama. I onda sam se prestala nadati. U tome je došlo i vrijeme za povratak kući...

Kad sam sljedeći put došla u Munchen, bila sam „prisiljena“ šetati sama onim ulicama koje mi je on nekada zdušno opisivao. Tada se svaki kut činio tako dragocjen, vrijedan pogleda. Sada ni ne primjetih onaj spomenik, onu skulpturu, kojoj sam se tada tako divila.

Zadnje što sam čula o njemu je da se odselio sa stare adrese, ona mala ga je ostavila... Uz napomenu da je svake godine sve matoriji. To ga je skrhalo.

Bože... Zašto uvijek loše osobe prolaze bolje, oni dobri, nikada ne dobiju priliku da isprave onu jednu jedinu grešku??

Voljela bih ga vidjeti. Bar još jednom u životu. Samo da mu kažem da to nije bio izlaz, da je moglo i drugačije da završi... da nije on kriv što je ona takva, da si je to sama napravila, a njega samo otrovala onim otrovom krvnice. Sve bih dala da samo još jednom vidim onaj osmijeh na njegovom licu, onaj istinski. Kao da ga sad vidim, osjetim...

Voljela bih znati da li je uopšte živ...

E moj prijatelju... Gdje li si sad? Čuješ li moje vapaje za tobom? Gdje si sad, da mi daš pokoji savjet... Da vidiš da i od tvog života, postoji gore... Ako postoji Bog, zamolila bih ga samo jednu uslugu, ne za sebe, nego za njega.. Da ga izvuče iz tog crnila...

Nastavljam se moliti za njega, jer to je sve što mi preostaje...