Jezik kojim govorimo je kao koža, koju obostrano dodirujemo. Riječi postaju prsti koji završavaju svojim vršcima na mom tijelu. Naučio me je ponovo voljeti razgovore koji se pretvaraju u suptilni doživljaj obostranog pripadanja u diskusiji bez krize i unutarnjeg konflikta. Mi plešemo u slobodnom prostoru osobnih ideja, sve je "deja vu" efekt i sve je uvijek novo, u trenutku koji se ponavlja i traje.

Ljubavna novela je uvijek priča o ljubavi sa sretnim završetkom. Ona često izgleda kao unaprijed određen program, kulminirajući zaplet situacija koji se mora odživjeti da bi na koncu ljubav pobjedila. Jeftini ljubavni romani hrane duše nesretnih, iz njih nastali filmovi povećavaju kvotu gledaoca, prelaze u sapunice koje zaglupljuju nacije.

"Izađimo iz kruga vremena " reče

"Uđimo u krug ljubavi " rekoh

To je bio trenutak otkrivanja nove strane svijeta, totalno ujedinjenje u savršenstvu snova. Od onda više nisu potrebna pitanja:

" Voliš li me? ", a još manje odgovori:

" Ja te volim."

Ljubav je postala vrijeme u kojem je sve ljubav i mi više ne uptrebljavamo tu "otrcanu riječ". Nova strana svijeta i naše peto godišnje doba, život u punom sjaju slobode i demokracije srca je svako jutro novi izazaov.

"Zavoli dan u kojem se budiš, zavoli misli i sjećanja i onda ćeš znati da li je moj glas budućnost koju želiš."

Prije dvijetisuće i tristo godina je Aristotel tvrdio da je sreća jedino što čovjek istinski treba. Sreća je stanje za koje moramo biti spremni, stanje koji svaki za sebe samoga mora kultivirati i mora znati braniti.Razgovori koje vodimo između čitanja i pisanja otvaraju mi uvijek nove horizonte prekrasne spoznaje. Naučila sam upravljati unutarnjim iskustvima, sama određivati moju životnu kvalitetu i poštivati njegovu. Shvatila sam da traženje sreće vodi u slijepu ulicu vječne nesreće. Sreća se događa i traje, ona je uvijek tu, uvijek u nama samo ju treba znati prepoznati.Ona je jutro puno kišnih oblaka nad dolinom u kojoj se budimo, mijaukanje mačka pred zatvorenim vratima terase, miris jutarnje kave, njegov osmjeh i rečenica: " Nad našim gradom vila kliče, gdje si moj mali drumski razbojniče." I onda sam sretna bez razloga, sretna jer čujem njegov glas, jer se tuširam, oblačim, radim, sretna sam jer je počeo dan ali i zato što će doći suton, vrijeme između juga i zapada, a onda večer, pa noć, pa opet jutro. Na pragu moje duše su osjetila, moji prozori u svijet. Njima napuštam tijelo i živim u božanskoj stvarnosti koju mislima preobražavam u život i vraćam je tijelu.Sjedim za računalom i pokušavam opisati trenutak potpunog mira i opuštenosti u ovom hramu koji zovemo dom. Ispred mene na prozoru stoji statua nasmješenog Anđela. I

Ispred prozora se širi vrt pun cvijeća bez godišnjeg doba. Otok na kojem smo pronašli san se kupa u suncu i moru. To je svijet cvijeća, misli i muzike. Mi živimo priču i volimo snove.

"Razbojniče" prekine moju misao moj bezimeni pjesnik "ovo vrijeme je tren za šetnju. More nas zove svojim valovima da sutonom osmislimo dan"

U takvim trenutcima naša životna priča prelazi u bajku i mi obično zagrljeni hodamo hridima obale i slušamo muziku vjetra u hiljade godina starim krošnjama drveća. Put do obale je posut laticama cvijetova koje smo nazvali nespavajućim, jer nikada ne otvaraju do kraja pupoljke i ne odcvjetavaju. Pupoljci traju kao i san.

"Volim tvoje ime" reče mi pjesnik gledajući pučinu koja svjetluca uvijek novim dimenzijama našeg vremena.

"Ti voliš boginju u meni" rekoh tiho

"Ne, ja volim sjećanje na nju, jer to je uvijek novi trenutak vječnosti u tebi" odgovori on mirno.
Gledam more i tisuću nijansi stvarnosti ovog trena, osjećam miris njegovog tijela pored mene i on se mješa s mirisima cvjetnog saga po kojem šetamo. Čini mi se da je to miris ljepote nekih prošlih vremena, ljepota sjećanja postaje stvarnost.

"Mirisi me opijaju tvojim postojanjem " odgovorih mu smješeći se "Zatvori oči na tren i misli će te odvesti tamo gdje spavaju tvoja sjećanja" dotaknu me njegova misao.

I tu iza spuštenih trepavica se odjednom pojavi vjerovanjem izgubljena domovina i vrijeme našeg buđenja i sazrijevanja. Muzika mladosti odjeknu u našem zagrljaju.

"Ja mislim da je ovo pravi smisao našeg postojanja. Sinestezija naših osjetila nam uvijek otvara vrata vremena i mi smo uvijek tu i tamo" rekoh tiho ne otvarajući oči

"Čuješ li daleke tonove univerzuma, osjećaš li mirise lavande i pokošenog sijena?"

"Osjećam mirise dunja, vanilije i cimta, čujem tonove " Oj pastiri čudo novo, jestel ikad vidjeli ovo" i vidim okićeni bor i zapaljene svijeće"

"Tu iza tih osjećaja je naša stvarnost, naše istinsko postojanje" njegova misao je blaga i odlučna u isto vrijeme.

"U našim mislima i željama je kompas koji nas vodi sretnim trenutcima i zokružuje naše vrijeme u krug ljubavi, mali moj drumski razbojniče" završi on svoju misao.

Otvorih oči. Njegova široka ramena nad mojim licem stvoriše osjećaj sigurnosti u meni.

"Tvoje ime je prošlost koju od rođenja nosim u sebi" reče mi sretno " Podsjeća me na dolinu djetinjstva i močvaru u kojoj smo slušali tišinu. Njime čujem graktanje divljih ptica koje smo lovili, ali vidim i mjesečevo srebro okupano u rijeci i osjećam miris blata kojim sam odlazio u selo mojih praotaca."

Ovo je trenutak prave istine u nama, to je znanje koje stičemo u misaoni Proustiani, to je osjećaj koji nosi već otrcano ime ljubav.
Lutanje životom je od nas tražilo rješavanje zagonetki, donošenje odluka, završavanje zadataka ostvarenje egzistencije i sigurnosti za stare dane. Savladavali smo prepreke i penjali se zamišljenim Jakobovim stepenicama ka nebu uspjeha. No to je bila polovična sreća i nepotpuna stvarnost. Zbog njene polovičnosti mi smo zaboravljali trenutke sreće koji su nas u odvojenim životima hranili i stvarnost se svodila na puko preživljavanje. Susret, one davne jeseni na željezničkoj stanici, spoj bogova u nama, je otvorio vrata trenutku koji zajedno živimo. U njemu sam otkrila trenutak u kojem trajem već godinama, sreću na izvoru u zemlji dobrih ljudi, planinu ispod koje se rodio Bog i zvijezdu vodilju ka vratima vremena u zemlji koja se kupa u toplim bojama zalazećeg sunca.
Njemu iz svih mogućih razloga poklanjam najljepši osjećaj koji mogu utjeloviti u sebi, dobru staru, vječnu ljepotu svjesnog postojanja.