24. NJEGOV NAJVEĆI POKLON

       

        “Znaš li što je Moj najveći poklon tebi?” upitao ju je jednoga dana, uplećući cvijet u njezinu kosu.

        Ona reče spremna na igru, razdragana:

        “Oh! Zacijelo ovaj cvijet, kojega mi uplećeš u kosu.”

        “Ne.”

        Sjedili su u sjenici od jasmina, vani je blistao dan svih dana, rijeka je protjecala od zauvijek do zauvijek, leptir je proletio samo jednom i nikad više.

        “Onda... ne znam,” reče ona, i dalje s okusom slatke igre na nepcu. “Što osim cvijeta?”

        “Razmisli,” reče On, odjednom dalek i čudan, ozbiljan. I nestane.

 

        Na putu kući, opipavala je cvijet i razmišljala.

        “Naravno, i moje tijelo nalik na leptira, i moja duša, nalik na rijeku... sve to. Ali ja i dalje mislim da je on htio da ja kažem: cvijet.”

        Usnula je, uzdišući od strepnje i blaženstva. Ujutro je pomela kuću ne misleći ni o čemu, skuhala ručak ne govoreći ni riječi, oprala suđe, i...

        “Naravno, naravno... Njegov je najveći dar Njegova ljubav.”

 

        Te večeri, pod jasminom, ona Mu reče:

        “Možda sam bila malo prezaigrana. Malo neozbiljna. Najveći je poklon meni Tvoja ljubav za mene.”

        “Ne.”

        Ona se onda istinski usplahiri, spremna više ništa ne znati, ništa razumjeti, ni na što se osloniti. Cvijet joj ispadne iz kose i naglo problijedi.

        On ju uze u naručje. Smanjivala se do veličine novorođenčeta.

        “Ne, ne, najdraža. Moj najveći poklon tebi je tvoja ljubav za Mene.”

         

       

        Voljeti Boga, najveći je Njegov poklon.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 3.