Danas je hladno jutro.. Kao da snijeg donosi svoje zadnje oduške zime, tamo negdje, u gorju, ovdje u ravnu, plodnu i sočnu Slavoniju, a zemlja vapi za toplinom..

I Suncem koji mi maše, tamo negdje, sa ovih stranica, iz najlipšeg grada na svitu..

Tamo mi duša duše moje sa suncem ispija kavicu, negdje na balkonu, gledajući mreškanje ljudi na ulicama, i  Sivi kamen Marjanski, koji se spušta do nogu mora pitomog, ovdje najpitomijeg..

Prvi moj susret sa Splitom, doživljaj opuštenosti, jednostavnosti, gdje je svak svoj na svome, doživjeh u vlaku.. Sjede kraj mene žena u godinama, i počne pričati..Pola je razumim, pola ne.. Pa kažem: "trebali bi napisat rječnik vašeg jezika, ja bih ga odmah konfiscirala"

Ona sasvim ozbiljno reče da se to i radi..Al kad će vidit svjetlo dana, ne zna se.

Split je zemlja za sebe. Kao što je i svaki grad za sebe. Ali ima dušu, koja ne pozna titule i rangove.

Kad sam se slikala sa Karanom na plaži rekoše mi: nema tu kod nas da se netko hvali postignutim. Kada dođeš ovdje, svi su jednaki..

Možda je to utjecaj juga, jer, gdje je toplije, i ljudi su otvoreniji. Kako idemo prema sjeveru, ljudi su zatvoreniji.

I naša Slavonija je otvorenija, kako idemo južnije.. Kad uđemo u Baranju (koja jest nekako na tlu slavonskom, ali je drugačija), već se osjećaš slobodniji, otvoreniji..

Pa si guštam svake godine taj moj odlazak u Split.. Pripremam se čak i jezično, no uvijek me iznenadi nekim novim izrazom.

Zato volim čitati Smoju..

Onog poznatog i nepoznatog.

Više nepoznatog..

Jednostavnog i kompliciranog u isti mah:

 

"Jema judi koji cili život govoridu a nikad ništa nisu rekli. A o svemu govoridu, a nikad ni o čemu jednu jedinu misal da su oblikovali.

Ali, srićon, jema i oni, ritki, koji malo govoridu, ali uvik ništo reču. Svaki susret s njima te bar malo obogati.

Na Pjacu trevin barba Luku. Osamdeset i sedan mu je godin, a ka momak je. Na nj samo košuja i jaketa. Bez kapota, bez džempera.

Na brzinu, u letu, skačemo s teme na temu. Dotakne-mo se i našega standarda.

- Naš standard je - govori mi - najlipši standard na svitu.

 

- Nije moguće, barba Luka, pretjerali ste! Ne moremo se potužit, živemo dobro, ali di je, recimo, Švedska, a di smo mi!

- Onda me nisi razumija. Nisan ja reka da jemamo naj-boji nego najlipši standard na svitu. Puno visoki standard umrtvljuje smisal za život, čovik postaje pasivan, pada u dišperacjune. Spomenija si Švedsku. Tamo se čiča droga i najveći je procenat samoubistvi. A u nas ti uvik ništo fali. Moraš bi aktivan. I kad greš u penšjun, jopet te toka malo radit, i to je dobro, ta aktivnost, razumiš li, to čovika drži. Ne smiš se opustit. I zato je ovi naš standard najlipši na svitu. Jušto je mira za čovika."

(Miljenko Smoje "Dnevnik jednog penzionera")

 

Čitam, uživam i učim istovremeno.

I već mi je Sunce pokucalo na prozor, a hladni vjetrovi utihnuli.