- NISAM GA VIDIO
Kad je Divni Stranac u pratnji anđela prolazio glavnom ulicom sela, svijet se natisnuo po prozorima, vratima, stepenicama, za plotovima, po pločnicima. Svi su ushićeno, pobožno, razdragano, opisivali prolaznika.
“Vidi, kosa mu je lješnjakove boje”, šaputali su neki.
“Gle, oči su mu zeleno-sive”, šaputali su neki drugi.
“Bolje reći, plave”, šaputali su neki treći.
“A stas mu je kao u jablana”, uzdisale su žene.
“Haljina mu je od lana”, tvrdili su oni trijezniji.
“Put mu je maslinasta”, izjavljivali su mnogi.
“Ne, nego bijela”, govorili su neki među mnogima.
“A smiješak Mu je... a pogled Mu je...” nabrajalo se dalje.
Divni je prolazio. Svi su Ga gledali i šaputali što vide, kao da im je to posljednji pogled i šapat u životu. Samo je jedan čovjek šutio.
Kad je Stranac projezdio sa svojom pratnjom, svijet stade preklapati svoje dojmove, dopunjavati ih, provjeravati ih. Samo je onaj čovjek šutio.
“Što si ti najviše zapazio”? pitali su ga susjedi, poškakljani njegovom šutnjom.
“Ja, ništa”, reče čovjek. “Ja Ga uopće nisam vidio”.
“Kako?!” nastade čuđenje. “Čujte ljudi, ovaj Ga uopće nije vidio! Pa gdje si stajao, što ti je zasmetalo pogledu”?
“Stajao sam gdje i vi. I ništa mi nije zasmetalo pogledu. Ali Njega nisam vidio. Vidio sam samo anđele. Skoro sam se onesvijestio od njihove ljepote. Pomislio sam: ‘Kad su anđeli tako prekrasni, kakav li je tek On’?! Ne, On se ne daje očima. Ni ušima. Ni dodiru. Ljudi, shvaćate li: On se ne daje ni najmaštovitijoj misli”!?
Čovjek je zaplamsao kao sama vatra otkrića. Susjedi su se skupili oko njega, gledajući ga bez riječi, neki smeteni, neki puni potmule zavisti.
Putem kroz polje, Divni će anđelima:
“Samo me jedan čovjek u selu vidio onakvoga kakav jesam”.
Vidik odakle se i riječ i mašta vraćaju neobavljena
posla...
Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 8. (još neobjavljeno)
bglavac
edin.kecanovic
