Nikad prilagođena plesnim koracima ovoga svijeta, ja korake svoje uplićem u bijelu halju derviša, zanijetog neprekinutim spajanjem neba i zemlje,uma i raz-uma,srca i duše,mirisne tame i bezmirisnog svjetla... Ja sam zaigrana spoznaja sklupčane vječnosti,bezvremenska spirala,koja krila vilinska odmara na drvetu kojem je posljednja jabuka pojedena.. Jata gladnih crvića zemaljskih,željna preskoka slijeda prirodnog,sjatila su se na posljednje drvo Adamovo i Evino, ne bi li se siti, pretvorili u Svejedine bogove i tako gmizajući, a ne leteći,zavladali prostorom besmrtnosti.. Bezdan svemira samo uporne ostavlja kraj drveta, koji polako vene, ne donoseći plodove nove.. No,korijenje još živi.. I mada nespretni ponekad,koraci moji, dozivaju kišu ljubavi,iza koje će Novo Sunce toplinom dodirnuti grane bez lišća koje se sa životom bore.. Svi bijasmo spirala zmijska,i svi gmizajuća sjećanja sakrivamo u dubini zemlje vlastite,nadajući se da ih nitko vidjeti neće..Spoznaja je bolna,opora,ali tako savršeno oslobađajuća..Poštedite me slatkorječivosti i namještenog osmijeha koji ne priznaje u nama sve što ne želimo biti: i tama,i bol, i sklupčane zmije i okorjela samotinja ega, koji sve stavlja u domenu uma.. Dozvolite malo bezumnosti,i pogrešku u koracima kad se vrtim vrtokretom strasnim.. Samo želju gledajte..I iskrenost želje..Da plodonosna Ljubav dobije svoje mjesto.. Procvjetat će predivnim cvjetovima drvo jabukovo.. I svi će plodove divne kušati..Bez podmetanja krivnje i lažnih očekivanja..Jer laži postojati neće..Ni istine..Sve će biti jedno i bezimeno kušanje vječnosti, kakva je oduvijek bila,prije nego se um rodio, i porazio srce...