Kwaku Firi je bio svećenik u svojemu plemenu. Imao je četiri božanstva načinjena od gline koje je čuvao u posebnoj prostoriji u svojoj kući. Ali je Kwaku već dugo osjećao da mu nešto smeta u potpunome štovanju svojih idola. Njegov sin Sawundi je upoznao pravoga Boga i više nije htio štovati očeva božanstva. Zato ga je Kwaku jednoga dana pitao:

"Sawundi, zašto ti ne bi istovremeno štovao moje bogove i svoga velikog Boga?"

"Zato što Biblija kaže da bismo svi mi trebali iskazivati povjerenje i ljubav samo jednome, Bogu stvoritelju, a ne raznim bogovima niti načinjenim kipovima."

Te je noći padala kiša. Glineni idoli svećenika Kwakua su se jako pokvasili. Sljedećega jutra kada je polazio na posao, Kwaku je iznio kipove da se osuše na dnevnome suncu. Sinu je rekao:

"Sawundi, nemoj zaboraviti ovim idolima za hranu prinijeti svježa jaja i slatki krumpir, kada se osuše."

Čim je njegov otac otišao, Sawundi se sagnuo i povikao prvome idolu u uho: "Čuješ li me?" Nije bilo odgovora. Tada se dječak uspravio i lagano nogom udario glinu. "Čuješ li me?" I dalje nije bilo odgovora. Sawundi je opet udario kip i odvalio mu ruku. Idol nije zavapio. Dječak je prišao drugome kipu i učinio isto. Njemu su otpale obje glinene ruke. Tako je učinio i s ostalim idolima, ali su svi samo šutjeli.

Kada se Sawundijev otac vratio, vidio je slomljene kipove na zemlji pred kućom.

"Sawundi! Jesi li ti ovo učinio?"

"Jesam, tata."

"Ali zašto?"

"Zato što su se tukli oko hrane koju sam im htio dati."

Kwaku Firi je zašutio i začuđeno promatrao dječaka. Pitao se hoće li ikada naučiti svoga sina da štuje njegove bogove.

Vrijeme je prolazilo. Tada je jednoga jutra svećenik Kwaku iznio svoje glinene kipove van kuće. Svome je sinu dao upute:

"Sawundi, ako počne padati kiše prije nego se vratim, unesi ove idole u njihovu prostoriju da se ne pokvase."

Nedugo nakon njegova odlaska počela je padati kiša. Sawundi je istrčao iz kuće i povikao: "Pada kiša, idoli! Sklonite se odatle i idite u svoju sobu!" Ali kipovi su samo stajali tamo gdje su i do tada bili. Dječak je stoga ušao u kuću i ostavio ih na miru. Kiša je uskoro pokvasila glinu i kipovi su bili sve manji i manji. Na kraju je od njih ostala samo hrpa blata.

Konačno je kući stigao i svećenik Kwaku Firi. Upitao je sina je li unio njegove bogove u kuću. Sawundi je pokazao prema blatu vani i rekao: "Čim je počelo kišiti zvao sam ih da se sklone i uđu u kuću. Ali me nisu poslušali. Nisu mi čak ni odgovorili. Isto kao i prije kada sam ih pokušao nahraniti. Zato sam ih ostavio." Kwaku Firi je bio jako ljut. Mrzio je što to mora priznati, ali je sve više vjerovao da možda ima nešto u tome što je njegov sin pričao o Bogu na nebu.

Te je noći svećenik sanjao san. S jedne su strane bili neki glineni idoli i svega nekolicina ljudi koja im se klanjala. S druge strane, iznad zemlje, bila su velika prekrasna vrata koja su čuvala dva anđela odjevena u bijelo, a iza vrata se vidjelo mnoštvo sretnih ljudi, daleko više nego onih koji su štovali kipove. Kada se probudio, Kwaku se pitao nisu li to u snu bila pokazana vrata neba i mnoštvo miljenika pravoga Boga.

Nije prošlo mnogo i plemenski je svećenik zamolio sina da porazgovara s kršćanskim vjeroučiteljem o tome može li on kao poganski vrač doći na kršćanski vjeronauk. Tako je sve krenulo posve drukčije. Nakon dvije godine proučavanja Biblije, Kwaku Firi se krstio biblijskim krštenjem. Nakon što je prihvatio vjerom Isusa Krista kao jedinoga Boga i Gospodina, promijenio je ime od idolopokloničkoga Kwaku Firi u biblijsko ime Samuel, izražavajući tako želju da i on svoj život potpuno preda Bogu kao i Samuel svoj. Sawundi, mudri dječak, od tada je bio najsretniji sin u plemenu, jer njihov dom više nije bio podložan strahu i štovanju lažnih bogova, a iz njihove kolibe od tada se mogla često čuti radosna pjesma hvaljenja jedinoga nebeskoga Boga.

Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom. Ne klanjaj im se niti im služi. Jer ja, Jahve, Bog tvoj, Bog sam ljubomoran. Ponovljeni Zakon 5:8-9

Kwaku Firi je bio svećenik u svojemu plemenu. Imao je četiri božanstva načinjena od gline koje je čuvao u posebnoj prostoriji u svojoj kući. Ali je Kwaku već dugo osjećao da mu nešto smeta u potpunome štovanju svojih idola. Njegov sin Sawundi je upoznao pravoga Boga i više nije htio štovati očeva božanstva. Zato ga je Kwaku jednoga dana pitao:

"Sawundi, zašto ti ne bi istovremeno štovao moje bogove i svoga velikog Boga?"

"Zato što Biblija kaže da bismo svi mi trebali iskazivati povjerenje i ljubav samo jednome, Bogu stvoritelju, a ne raznim bogovima niti načinjenim kipovima."

Te je noći padala kiša. Glineni idoli svećenika Kwakua su se jako pokvasili. Sljedećega jutra kada je polazio na posao, Kwaku je iznio kipove da se osuše na dnevnome suncu. Sinu je rekao:

"Sawundi, nemoj zaboraviti ovim idolima za hranu prinijeti svježa jaja i slatki krumpir, kada se osuše."

Čim je njegov otac otišao, Sawundi se sagnuo i povikao prvome idolu u uho: "Čuješ li me?" Nije bilo odgovora. Tada se dječak uspravio i lagano nogom udario glinu. "Čuješ li me?" I dalje nije bilo odgovora. Sawundi je opet udario kip i odvalio mu ruku. Idol nije zavapio. Dječak je prišao drugome kipu i učinio isto. Njemu su otpale obje glinene ruke. Tako je učinio i s ostalim idolima, ali su svi samo šutjeli.

Kada se Sawundijev otac vratio, vidio je slomljene kipove na zemlji pred kućom.

"Sawundi! Jesi li ti ovo učinio?"

"Jesam, tata."

"Ali zašto?"

"Zato što su se tukli oko hrane koju sam im htio dati."

Kwaku Firi je zašutio i začuđeno promatrao dječaka. Pitao se hoće li ikada naučiti svoga sina da štuje njegove bogove.

Vrijeme je prolazilo. Tada je jednoga jutra svećenik Kwaku iznio svoje glinene kipove van kuće. Svome je sinu dao upute:

"Sawundi, ako počne padati kiše prije nego se vratim, unesi ove idole u njihovu prostoriju da se ne pokvase."

Nedugo nakon njegova odlaska počela je padati kiša. Sawundi je istrčao iz kuće i povikao: "Pada kiša, idoli! Sklonite se odatle i idite u svoju sobu!" Ali kipovi su samo stajali tamo gdje su i do tada bili. Dječak je stoga ušao u kuću i ostavio ih na miru. Kiša je uskoro pokvasila glinu i kipovi su bili sve manji i manji. Na kraju je od njih ostala samo hrpa blata.

Konačno je kući stigao i svećenik Kwaku Firi. Upitao je sina je li unio njegove bogove u kuću. Sawundi je pokazao prema blatu vani i rekao: "Čim je počelo kišiti zvao sam ih da se sklone i uđu u kuću. Ali me nisu poslušali. Nisu mi čak ni odgovorili. Isto kao i prije kada sam ih pokušao nahraniti. Zato sam ih ostavio." Kwaku Firi je bio jako ljut. Mrzio je što to mora priznati, ali je sve više vjerovao da možda ima nešto u tome što je njegov sin pričao o Bogu na nebu.

Te je noći svećenik sanjao san. S jedne su strane bili neki glineni idoli i svega nekolicina ljudi koja im se klanjala. S druge strane, iznad zemlje, bila su velika prekrasna vrata koja su čuvala dva anđela odjevena u bijelo, a iza vrata se vidjelo mnoštvo sretnih ljudi, daleko više nego onih koji su štovali kipove. Kada se probudio, Kwaku se pitao nisu li to u snu bila pokazana vrata neba i mnoštvo miljenika pravoga Boga.

Nije prošlo mnogo i plemenski je svećenik zamolio sina da porazgovara s kršćanskim vjeroučiteljem o tome može li on kao poganski vrač doći na kršćanski vjeronauk. Tako je sve krenulo posve drukčije. Nakon dvije godine proučavanja Biblije, Kwaku Firi se krstio biblijskim krštenjem. Nakon što je prihvatio vjerom Isusa Krista kao jedinoga Boga i Gospodina, promijenio je ime od idolopokloničkoga Kwaku Firi u biblijsko ime Samuel, izražavajući tako želju da i on svoj život potpuno preda Bogu kao i Samuel svoj. Sawundi, mudri dječak, od tada je bio najsretniji sin u plemenu, jer njihov dom više nije bio podložan strahu i štovanju lažnih bogova, a iz njihove kolibe od tada se mogla često čuti radosna pjesma hvaljenja jedinoga nebeskoga Boga.