85. NIJE LOŠE BITI PAS

       

U selu je izbila pobuna. Ne zna se točno zbog čega. Samo se razabralo da postoje dva sudarna vala, i da ti valja što prije odlučiti kojemu pripadaš. Inače... ne zna se točno što inače.

I ljudi su se onako od oka počeli svrstavati na stranu ovoga ili onoga vala. Kod nekih je odlučio šum boje. Kod nekih svađa sa svekrvom. Kod nekih to što im je susjedova koza obrstila cvjetnjak.

Svaki je val proizvodio svoj vjetar. Svaki je vjetar izmišljao svoje oblake. Svaki oblak svoju kišu. Svaka kiša svoje rijeke i potoke. A oni, uvirući u more, potpomagali su opet oba vala. Zbivanje je teklo u krug do iznemoglosti.

Samo je jedan ostarjeli pas skitnica ostao po strani od oba vala. Čekao je da vidi što će se dogoditi. Ali koliko god se toga događalo, nije se zapravo događalo ništa, osim ponavljanja. Pas se stade ogledati po selu, ne bi li otkrio još nekoga poput sebe. I sretne mačku.

“Jesi li i ti neopredijeljena”? upita ju prijateljski.

Mačka je najprije bila nepovjerljiva. Sumnjičavo je odmjerila psa, i uzvratila protupitanjem:

“A ti”?

“Ja jesam. Mislim, neopredijeljen”.

“Pa dobro, i ja jesam”.

Onda su sjeli jedno uz drugo, i gledali gdje valovi jure jedan u drugoga.

“Umiješ li plivati”? upita pas mačku. “Ako ne umiješ, popni mi se na leđa”.

Mačka se smjesta uzverala psu na leđa, a u pravi čas. Jer ispod njih se uto podvukao skut nadirućega vala, podigao ih, i odnio na krov jedne kuće. Tu su stajali ljudi, mokri do kože, i zlurado pljeskali put ljudi na krovu nasuprotne kuće. Suprotnike je val upravo bio preplavio svrh tjemena.

“Zašto plješćete? Pa i vi ste mokri, koliko i oni”, reče pas.

“Pusti budale”, promrmlja mačka. “Zar ne vidiš da i oni tamo plješću od radosti što su ovi ovdje mokri”?

Zamalo, i val se vrati, još veći i nabusitiji. Potopi sve do dimnjaka. Ljudi su jedva virili iz vode, neki su se i skotrljali s krova. Vireći iz vode  potcikivali su, udarali u bubnjeve, i pokazivali dugi nos onima na prijekomu krovu. Oni s prijekoga krova činili su isto. Onda su i jedni i drugi utonuli pod vodu, gdje su nastavili s bubnjanjem i vriskom dok se moglo.

Val je sada narastao i preko dimnjaka. Pas opet zapliva s mačkom na leđima. Poslije nekoga vremena ispliva na nepoplavljeno tlo. Strese sa sebe vodu, dok je mačka hitro skočila na panj, i stala čistiti svoje crno, ljeskavo krzno. Kroz oblak je izronilo sunce i uprlo u blatnjavu zemlju preporodnom snagom.

“Je li prestao rat”? upita mačka nehajno, i dalje svjetlajući krzno, uređujući nokte.

“Ne vjerujem”, reče pas trezveno. “Ali u selu više nema krovova”.

 

 

U današnjemu selu nije loše biti pas.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 9. (još neobjavljeno)