BILI STARAC I STARICA bez ičega i ikoga svoga. . Imali su samo jednu kolibu sa zemljanim podom, i dva, tri glinena lonca. Koliba im se nalazila u zaglušju i na bespuću, te su seljani rijetko navraćali k njima, jer im je bilo s neruke. Starcima je čudno prolazio svaki dan. Pitali su se hoće li dočekati večer. Pitali su se hoće li im Gospod poslati nešto za jelo. Neće li se netko od njih po Božjoj volji razboljeti. Netko se polomiti. I kad se ništa od toga nije dogodilo, starci su bili sretni, i zahvaljivali su Bogu na milosti. Budući da nisu znali gdje uvečer boravi Gospod Bog, oni su ljubili zemlju i spuštali na nju čelo, kao na nešto Bogu najbliže. Jednoga dana obiđu ih neki ljudi iz Društva za pomoć bližnjemu. Doniješe im prostirke, plinsko kuhalo, odjeću, obuću, posteljinu. Starci se zaprepastiše. Nikada nisu vidjeli toliko stvari na hrpi. Zbuniše se, čak zaboraviše zahvaliti. Te noći budili su se dva, tri puta iz nemirna sna. Pogledavali su donešene stvari, prebrojavali ih, opipavali ih. Čudili se tananomu tkanju sukna, jarkim bojama, mekoj, sjajnoj koži obuće. Činilo im se da to nikako ne može pripasti njima. Ta njihovo je sukno grublje, njihove su boje drukčije. Zaključiše da ove stvari valja čuvati za nekoga drugoga. Gospod Bog ne bi im poslao toliko nepotrebno bogatstvo. Svakoga su dana iznova prebrojavali posteljinu, odjeću, i ostalo. Plinsko su kuhalo s poštovanjem smjestili na stol. Oslovljavali su ga s “vi.” Nisu ga koristili. Stalno su čekali da netko dođe po stvari. No nitko nije dolazio. Jednoga će dana starac: “Stara, kud se izgubi naš miran san, i naša večernja radost?” “Izgubi se, neznano kuda, stari. Kad bi bar netko došao da sve ovo odnese... Nije nam lako nad ovim bdjeti ni danju, kamoli pak noću.” Više nisu ljubili zemlju, niti ju dodirivali čelima. “Bog nas je kaznio,” zaključiše. “Griješni smo, zacijelo smo griješni, inače nas ne bi snašla ovolika tegoba.” Jednoga dana, opet, navrnuše ljudi iz spomenutoga Društva. Došli su s fotografom i novinarom. Htjeli su se slikati sa starcima, odjevenima u novu odjeću. No vidješe da je kuhalo netaknuto, odjeća i obuća nenošeni, posteljina i prostirka neprostrte. “O čemu se radi?” upitaše uzdignutih obrva. Starci se pokunjiše. Nisu im uspjeli objasniti o čemu se radi. Za to je trebalo znati mnoge riječi, koje oni nisu znali. Iz Društva su se trudili, trudio se i novinar, ali nitko nije uspio razumjeti starce. Onda su sišli u selo i pozvali u pomoć seljane. “Govorite li vi njihovim jezikom? Rekli bismo da se radi o nekom prastarom jeziku, iz mlađega kamenog doba, možda. Barataju sa svega desetak riječi, ostalo su usklici i mrmljanja.” Seljani se nasmijaše i pođoše s ljudima do kolibe u zaglušju. “Je li jedan i jedan više od dva?” upitaše starce. Starci kimnuše da jest. “A je li jedan manje jedan manje od jedan?” Starci rekoše da nije. “A što je više od jedan i jedan?” “Ništa.” Ljudi iz Društva zabezeknuto su slušali ova pitanja i odgovore. “Oni su vam takvi...” rekoše seljani. “Zbune se kad nečega ima više od jedan i jedan. Čuli ste - to je njima ništa.” “Pustite tu smiješnu računicu. Naprosto ih pitajte zašto im se naše stvari ne sviđaju?” “Zar su to njihove stvari?” zinuše tad starci, odjednom rječiti. “Mi smo mislili da je stvari poslao Gospod Bog. Čudili smo se zbog čega je ovaj puta poslao previše - više no što nam treba za godinu. Jer On obično pošalje koliko treba za jedan dan. Sve je ostalo teret.” “Ne ludujte, starci,” rekoše seljani. “Ljudi pitaju zašto niste koristili stvari?” “Oh, dobro je da ih nismo koristili. Pa čuli ste i sami da su stvari njihove. Nekako smo otpočetka osjećali da ne pripadaju nama. Zato smo ih čuvali, i hvala Bogu, vraćamo ih netaknute.” Nije čistomu srcu lako objasniti svoje razloge. Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 3.