Popodne je ukrala malo boje od plemenskih ratnika i hitro je sakrila. Kada je došao kraju dugi ceremonijalni dio velike svečanosti i gomila napokon nahrupila na trpezu, ona je sa ruba skupine djece sklizunla u svoj gaj. Ispod kamena je izvukla boju zamotanu u list i nevješto je nanijela na sebe, usprkos drhtaju prijetnji iz drevnih priča koje su to djevojčicama strogo zabranjivale. Škakljivu granu puzavice koja joj je pritom pravila društvo odlučila je ponijeti sa sobom. Pažljivo ju je splela oko glave. Tako, sad je bila spremna.

Pomalo staračkim pokretom osovila se na noge i krenula. Tapkanje njenih nožica postajalo je sve brže, nije smjela odlagati. Zveckanje straha među plavim kuglicama niske oko vrata sa svakim je novim korakom sve više zaglušivalo jeku bubnjeva iz sela. Ta je ogrlica bila možda jedini zalog da bi se ikada mogla vratiti među ljude koji su noćas opijeni plesali.

Stupala je u drevnu šumu punom širinom zjenica. Roj plavih leptira dovlačio je sa sobom duge meke puzavice i slijetao na njenu ogrlicu. Visoko gore, kroz granje, vidjela je da se mjesec umiješao među krijesnice mačjih očiju.