.......neznam..............čaša je do pola puna ili prazna.....zar je vazno....sve je jedno ja sam jedno.....svejedno......otkrivam sve vise i vise sebicnosti u sebi......i ova zemlja...di idemo boze.....price o bmw danima.....same pizdarije....zar je moguce da ja nemogu naucit lekcije zivota...nego konstanto ispocetka....zar je moguce da covjek nece nikad moc izrazit u djelovanju ono sto jest.....oseka pocinje kad je plima u najvisoj točci....mozda je najbolje da je ovako sve....gledam svijet...vidin da je dobro sve u njemu...dobro i prozirno........katastrofa zblizava ljude....sve sto cinis iz ljubavi jest ljubav.....a ljudi to rade....i ubijaju i brane se zbog ljubavi prema svom ja....zar da ocekujem ista boze.....od drugih...ne...od sebe...da....pasi ovce moje..pasi....nemogu bit vise ovca...a neman snage ni da se pobunim....čaša je vec puna....kako da me napunis Boze....kako da primim Tebe....dokad cekat s opustanjem....oprastanjem....neocekujem nista...samo sadim ljubav.....jedan dan cu ubrat ono sto san posadio....milost Tvoja..molim te Boze neka vodecim ljudima padne tastina samodopadnost...neka se otvore njihova srca...a daj nam snage da se pobunimo...ovce i pastir trebaju jedno drugo.....do snoviđenja.....

Moja je soba tako jadno mala
Ja ne bih u njoj izdrzati mog'o.
Da mi oci ne sanjaju budne
Al' ne ropcem, sudbini velim: hvala;
Sto mojoj bijedi cudan sjaj je dala,
I moje patnje nisu uzaludne.

Danas sam opet ruco samo caj
Al' vlazna blagost sja u mome oku.
Ja opet mislim na svoj rodni kraj
I ceznja preobrazava mi javu:
Sa Quaija mjesto Seine cujem Savu
I Tuskanac mi sumi iz aleja.

Na domovini dvostruka je sjena:
Baca je Pesta, baca je Bec.
Ona je sva u crno zavijena
Ne cuje, majko, niko tvoju rijec!
Sumori, dise more, tece Drava,
A izmedju njih jedna zemlja spava.

Pod vedrim nebom slobodnog Pariza
Koliko puta tuga me je srela
U vrevi Etoillea, Saint-Michelea!
O Boze, tu treba biti jak.
U tome svjetlu jos me vise boli
Rodene moje grude suhi mrak.

Udisem Pariz, smjelim bijegom spasih
Slobodnu dusu, ali ja sam sin,
A mojoj majci sve su sjede vlasi.
Ja zene nemam, a ni druga nemam.
Sto jos imadoh? Samo jezik svoj
U koji zivot svoga srca spremam.

Zanosi, misli, ritmovi i rime!
Ja bezimen u bezimenu mnostvu
Daleko negdje sebi sticem ime
I muku mucim samca-dezertera,
Sto zabranjenu domovinu sanja
Na hartiji, u potezima pera.

Pero, ta mala, ta obicna stvar
A kako ziva, kako puna snage.
Kad iz njeg' tece novih rijeci car
Omamljuje me kao govor drage.
Sva utjeha je u tom malom peru:
I sja i grije i vraca mi vjeru.

O Hrvatska, o moja domovino,
Ti moja majko, ti moja davnino
Ti porobljeni, oteti mi kraju!
Gle, jadni dezerter ti daje dar,
Bogatiji no kraljevi ga daju
I sav je ljubav, pobuna i zar.

Ja skoro prosjak duh slobode sirim
Pa i nem'o na svom grobu svijecu
Ja necu, necu da se smirim.
K'o svjezi vjetar u sparinu pirim,
A kada umor svlada duse lijene,
Na otpor trubim, ja trubac sa Seine!

Sto mi je placa? Mrznja gmizavaca
Sto svoje blato lijepe o moj glas
Al' ja pred licem roda stojim vedar
Za hljeb slobode prilazem svoj glas.
Zar nije zlatan i bogat i jedar...
Zar nije zlatan i bogat i jedar...