92. NEVOLJE PAMETNIH

 

        Jedna žena, glasoviti pisac i filozof, sanjala je da se sagnula ustima do svoje lijeve dojke, i srknula. Mlijeko je bilo prozirno, mlako. Razišlo se po tijelu kao topla, bijela snaga.

U snu se nije čudila. Ali na javi je sebe pozvala na red:

        “Kakve to stvari sanjaš? Da piješ vlastito mlijeko?! Jesi li sišla s uma”?

        I dalje:

        “Po tomu sam ja svoje dijete”!?

        Pokušala je gurnuti san u košaru za lude otpatke. Ali je poklopac stalno odlijetao, i san iskakao pred nju, živ i stvaran. Budući nije imala mira, odlučila je tajom posjetiti nekoga tko drukčije razmišlja o snu i javi od nje – možda će joj takav dati neki koristan putokazni znak. Krišom je posjetila jednoga duhovnika, i ispričala mu svoj san. Taj reče:

        “Ništa prirodnije”.

        “?”

        “Svako je svoj hranitelj i odgojitelj. Svatko bira svoj svijet. Mudriji dio tebe napaja te kad onaj nemudri dio potroši zalihe. Ne mozgaj toliko, ne ispituj toliko. Već zahvali za mlijeko, i uživaj”. 

        “Znači li to da je postavljanje pitanja neumjesno”? upita filozofkinja, u strepnji za svoj oslonac i ugled.

        “Ima vrijeme kad nije, ali ovo nije takvo vrijeme”. 

I duhovnik se ne htjede upuštati u daljnje rasprave. Ona se uputi kući, odlučivši da će, pokusa radi, odustati od svoje dugogodišnje navade postavljanja pitanja do u tanke tančine.

Jedno je vrijeme bilo tako. Bilo je to priprosto, mirno vrijeme. Tijelom i umom osjećala je bijelu blagodat, kojoj je bilo suvišno svako tumačanje; za blagodat se htjelo jednostavno prihvaćanje blagodati. Tu i tamo, ćutila je zadovoljstvo svoje kože, svojih vlasi. Svaka je vlas rasla ne pitajući se zašto i dokle. Nokti, i oni. Štoviše, kao da su i okolne stvari odahnule od napetosti: eto, češlju se otkrhnuo zubac, iz umjetnoga je zubala ispao zub, a ni češalj ni zubalo nisu pitali zašto, kako, i čijom krivicom. 

Prođe tako tjedan, dva, i gospođa ne otrpi, uskomeša se u sebi, i opet se spetlja s pitanjem:

        “Kad bih samo znala jesam li ja sebi više svoja majka, ili sam više svoje dijete?! Ipak bih trebala saznati...”

 

 

        Biti razborit u času bijele ludosti, znači biti na crno lud.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 9. (još neobjavljeno)