NEVIDLJIVA

Teško je uhvatiti korak s vremenom u kome živimo jer prolazi prebrzo i postavlja previsoke zahtjeva. Često se čini da su brige izbrisale radost, da nema nade i da je sve uzaludno, da su tereti preteški a osamljenost prevelika, da nas je ljubav napustila. Ovo posljednje osobito se često čuje. I uz to, kako svatko gleda samo sebe, kako su ljudi hladni i ravnodušni i nezainteresirani. I sve to stoji, i sve je istina, osim onog o ljubavi.

Jer ona je ta koja ne može spavati pa gleda na sat i čeka da se dijete vrati sa subotnjeg izlaska, a kad napokon u pet ujutro začuje okretanje ključa, pravi se da spava. Ljubav je ta koja opravda zaboravljeni rođendan, i kašnjenje na ručak. Ona odvaja i štedi svaki novčić, a kasnije pakuje kofere s kojima će dijete poslati u svijet. „Samo ti idi i ne brini za mene“, reći će s osmijehom, srca zgrčenog od tuge i straha pred starošću i samoćom.

Zatim, ljubav je ta koja neizlječivo bolesnom prijatelju laže: „Danas mi puno bolje izgledaš, na ljeto ćemo mi opet u ribolov“. A prijateljicu brani od zlobnih tračeva, čak i ako nisu tračevi. Ljubav juri na drugi kraj grada da ostarjelom roditelju odnese omiljeni kolač, i sluša ono vječito „nikad te nema“ premda je prekjučer bila tu. Poslije, dok lagano šetaju parkom ( a kod kuće je čeka toliko posla da ne zna što će prvo) govori: „Doći ću ti ja opet preksutra, javi mi ako ti što zatreba“.

Ljubav nosi ručak u bolnicu, usred noći osluškuje nečiji kašalj pa ustaje da donese čaj s medom, ili promijeni oblog. Ljubav ustane ranije da prošeta psa, da bi onaj drugi mogao malo dulje spavati. Zadnju krišku torte ostavi njemu. Ugrije mu papuče i pripremi šal. Prekontrolira je li ponio tablete i mobitel. Ostavi upaljeno svjetlo, da ga dočeka kad se kasno vrati. Ljubav se uvijek sjeti rođendana. Sve opravda. Prešuti kad treba. Izliječi. Zakrpa, pomiluje, nahrani, dočeka, isprati. Sve to, i više od toga. Onog sitnog i neprimjetnog i običnog na što uopće ne pomisliš dok uzdišeš kako je nigdje nema.

Onda se dogodi ono neizbježno: čovjek ode i sve se promijeni. Ostane prazan stan. Telefon više ne zvoni. Na vrata nitko ne dolazi. Nitko te ne pita kako si i trebaš li što? Onda sjediš u tišini i gledaš kroz prozor. Pa se sjetiš onog čaja. Nedjeljnog ribolova. Ispeglane košulje. I kofera. I zadnje kriške torte. Upaljenog svjetla. Pa se trgneš. I zaplačeš. I napokon, napokon nazoveš stvari pravim imenom.