Jesen je zavila svojim kracima prirodu. Lišće je već počelo lagano otpadati, a miris jesenje kiše osjećao se u zrak. Čak se i prvi mraz znao pojaviti ranom zorom, a i bistre su se vode počele mutiti i zato im se nije valjalo priližavati. Znao je to dobro narod, jer na onaj dan kad počinje jesen vode se preobrazuju, a iz njih izlazi Ušušur. Bio je to zeleni čovjek obrastao mahovinom koji je lancima vezan na dnu riječnog vira. Njegova je pjesma bila smrtonosna koliko god i opojna, a onaj tko je čuje umrijet će. I zato se narod prvog dana jeseni uvijek držao podalje od voda, skriven na sigurnom; u svojim kućama. A kako to obično biva i ove je jeseni iz mutne vode izronio Ušušur i zapjevao svoju ubojitu pjesmu. Toliko boli, tuge i sjete bilo je isprepleteno u njoj, toliko čemera i jada osjećalo se u njegovom glasu. I svaka riječ pogađala je ravno u srce. Zvučalo je to poput bolnog jauka majke na grobu svog djeteta ili poput ranjene zvijeri koja moli da je ostave na životu. I bio je on poput ranjene zvijeri koja je bolno jaukala na grobu svoje mrtve ljubavi. A gdje li je početak svega toga? Gdje li je taj praiskon njegovog neutješnog bola? Kako je sve to krenulo treba napokon ispričati ovdje i sad.
Bilo je to prije mnogo ljeta. Bilo je to toliko davno da se ni najstariji toga više ne mogu sjetiti. Bilo je to baš u vrijeme djedova djedovih djedova. Živjela tada pastirica djevojka. Nije se znalo je li bolja ili ljepša. Bila je toliko lijepa da su joj i vile zavidjela, a opet i toliko dobra
da se nije imala s čime usporediti. Kako je često boravila u planini uskoro joj društvo počele biti vile. Iako su joj u početku zavidjele, uvidješe one da ljepota djevojkina izbija upravo iz njene dobrote. Pastirica je bila tako lijepa baš zato jer je bila toliko dobra. Premda su vile bile tašte ipak joj nisu mogle zamjeriti što ih svaki put zasjeni svojom ljepotom. Pomagala im često pastirica djevojka. Jednoj bi vili iz kose draču otpetljala, drugoj bi trn iz noge izvadila, a trećoj pak dijete ovčjim mlijekom nahranila. I zavoliše je vile kao jednu od svojih. Učile je one liječenju s travama i čarobnim prašcima, učile je kako skinuti uroke i čari koje bi nabacio zločesti vještac, učile je svemu i svačemu što treba znati jedna vila. Ali kako je pastirica djevojka bila ljudskog roda nije mogla postati vilom, već samo njihovom drugaricom vilenicom.
No, nije vilenica bila draga samo vilama i jedan se vilenjak zagledao u nju i to tako mnogo da mu srce nije moglo prestati ubrzano tući svaki put kad bi ju vidio. Zaljubi se on u nju i sasvim izgubi razum. Bilo mu je svejedno voli li je zato jer je toliko lijepa ili zato jer je toliko dobra.
Došlo je vrijeme da se pastirica vilenica spusti sa svojim stadom u dolinu. Pozdravi se sa svojim prijateljicama vilama i krene kući. No, vilenjak se nije mogao samo tako rastati od nje, već krene i on kradomice za njom u dolinu. Sakrio se u rijeci kako ga drugi ljudi ne bi primjetili. Svakog ju je dana gledao iz vode kad bi u predvečerje došla na obalu raščešljati svoje duge kose i odmoriti malo umorne noge u studenoj rijeci.
Uživao je u svakom pogledu na nju i premada to nije bilo više moguće vilenjak je ipak svakog dana bio sve zaljubljeniji i zaljubljeniji. Postajao je samo za nju i zbog nje.
Ali uskoro je osim vilenice na rijeku počeo dolaziti i jedan mladić. Vilenjaku se nije svidjelo kako on gleda njegovu voljenu. No za razliku od njega, svidio se mladić pastirici i oni se zavolješe. Svake su se večeri sastajali kraj rijeke i ljubovali. Uskoro se i vjenčaše. Strašna, neopisiva bol pogodila je vilenjakovo srce. Osjećaj da je izgubio svoju voljenu bio je nepodnošljiv. Jedne večeri kad je kao i obično došla na rijeku , ali ovaj put bez svog dragog, vilenjak shvati kako je pravi trenutak da djeluje. Potpuno opijen njenim likom, on je začara. Od silne srdžbe i ljubomore vilenjak je zaboravio da je njegova ljubljena samo djevojka, a ne vila. Ugleda ga ona u vodi i onako začarana poželi ga poljubiti. No kako je bila samo djevojka utopi se ona tog prvog dana jeseni u hladnoj rijeci. Strašan jauk razlomi se okolicom. Vilenjak shvati što je učinio. Ubio je čarolijom svoju ljubljenu i zauvijek je odvojio od sebe. Njegovo srce bilo je slomljeno. Vapio je nad njenim mrtvim tijelom. Pokušavao ju je probudi na sve moguće načine, ali ništa nije uspjelo. Ležala je na dnu rijeke hladna i nepomična. Nemogavši podnijeti ono što je učinio kazni sebe strašnom sudbom. Veza se lancima u viru za dno rijeke, kako bi zauvijek ostao vezan za svoju mrtvu ljubav. Njegov život više nije imao smisla. Sad je mogao samo umrijeti s njom. Uskoro se mahovina nakupila na njegovom raspadnutom tijelu.
A od njegovih suza rijeka je nabujala još više.
I tako počinje i završava priča o vilenjaku koji je postao Ušušar. Možda je se više nitko ne sjeća, ali njegova bolna pjesma svakog prvog dana jeseni, kad on oživljava, svjedoči o tome.
I nije li imao pravo onaj koji je davno rekao da je ljubav bol?!