97. NESPORAZUM SA ŽIVOTOM

 

U selu je živjela jedna djevojka, manje-više lijepa, manje-više dobra, manje-više pametna. Ljepše od nje brzo su se udavale, bolje od nje sporije su se udavale, pametnije od nje jedva nekako. Ali ta djevojka ne htjede se udati, već je čekala. Čekala je da naiđe netko neviđen, netko tko neće biti manje-više lijep, dobar, i pametan, već baš najviše takav.

Godine su prolazile, selo se smijuckalo.

“Još uvijek ga čekaš“?

“Doći će on. Ne može ne doći, kad ga ja toliko čekam”.

Tako ga je čekala, sve od onoga viška pameti i dobrote, a višak ljepote čuvala je za susret.

Njezine su se vršnjakinje već bavile udajama svojih kćeri, kad je puknula vijest da je na seoskomu groblju netko vidio nekoga tko bi mogao biti taj baš-najviše-takav. Požuriše radoznalci i rugalice do groblja, koje bijaše malo poizdalje od sela. Na kamenoj ogradi jednoga praznog groba, sjedio je mlad čovjek, lijep kao upis.

“Odakle si”? pitali ga.

“Ja, iz mrtvih”, odgovorio je kao iz puške. “Malo mi je čudno među živima, ali snaći ću se”.

Zaključiše da je pametan, čim se tako umije našaliti.

“Eh, još samo da je dobar”, pomisliše, i povedoše ga u selo, pred kuću neudate djevojke. A ona, izgledom onakva, kakva je bila u mladosti, išetala je u vrt, pred stranca, i on se u nju zagledao kao u crkvene dveri. A kad je prešao preko njezina praga, i ona se u nj zakucala, kao strijela u metu.

Selo se prestalo smijuckati. Uozbiljilo se. Malo podiglo obrve. A onda se glasno uzvrpoljilo:

“Što će nam stranac ovdje? Ne znamo ni tko su mu roditelji...”

Mladi je čovjek rijetko izlazio. A kad bi izašao, izgledao je zasanjan, nasmiješen nečemu u sebi. Onda se njegovim tragom šuškalo da taj osmijeh znači rug i oholost nekoga tko sebe smatra najboljim. Osjećao je njihove misli, i jednom, na sijelu pod jasenom, odgovori im ovako:

“Smiješim se, jer sam sretan”.

“A tvoji roditelji”? pohrliše s pitanjem.

“Ja nemam roditelja. Mene je rodio grob”.

I dalje se smiješio. Svi tada pomisliše:

“Aha, sad je jasno! On je vampir, i sve to s grobom nije nikakva šala”!

A upitaše, kao da ne misle to što su mislili:

“A ime, kako ti je ime”?

“Ne znam. Moja me draga zove raznim imenima od mila”.

Iste večeri pozvaše natajno djevojku, i rekoše joj:

“On je bjegunac pred pravdom! Traže ga preko devet sela, zbog ubojstva jedne djevojke. Sakrio se tebi pod ludi skut. Treba ga prijaviti redarstvu, pa s njim na sud! Pripazi da ne nastradaš kao ona”!

Djevojka, u njoj sada proradi onaj manjak pameti i dobrote, pa se dade uzdrmati. Što se tiče manjka ljepote, njega je čuvala za rastanak.

“Gle, cijelo selo bruji da je moj dragi probisvijet, da je, štoviše, počinio ubojstvo, i da ga njegov učin upravo stiže. I što ću sad ja”?

Naposljetku odluči što će: pristade uz njihovu misao – točno onoliko koliko nije uz nju pristajala dok je čekala mladića: posvema.

 

Naredne noći banuše redari u njezinu kuću, i odvedoše mladića. Ona se okrete prema zidu i zaspi, da se ne bi pokolebala. Ujutro se probudi s izgledom ravnim svojim godinama.

No kako se njezina vjera u nj istočila, tako se i njemu istočio trag. Kleli su se redari da su ga strpali u tamnicu, i istu zaključali; ali da ga više nije u njoj bilo kad su ujutro došli po nj. Uza je bila prazna. U selu nastade uzbuna.

Uputiše se u kuću djevojke. Kad tamo, naiđoše na neku staricu. Ona im reče:

“Nju tražite? Jutros je otišla put groblja, i rekla da se neće vratiti”.

 

 

Ni manje ni više, nego nesporazum sa životom.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 7. (još neobjavljeno)