Gledajući prazne tanjure na stolu, sit i zadovoljan i sa čašom crnog vina u ruci, kojeg je bocu on donio, Majk, kome je pravo ime bilo Mihovil, pomisli kako sada sigurno dolazi gadnih pet minuta: Jasmina će sad sigurno potegnuti svoju omiljenu temu, vječnu temu; njegovu neodgovornost prema životu! I prema njoj, naravno. Zbog toga i sve te priče, shvaćao je on to vrlo dobro i već se nekoliko puta ozbiljno pripremao podviti rep i nestati na svom motoru brzinom munje iz Jasminkinog života.

    Ali ga je njena ljepota silno privlačila i nije u sebi nalazio snage za prekid. Gledajući je, kako jurca oko stola, sakuplja posuđe i žurno ga odnosi u kuhinju, svakim svojim pokretom pokazujući marljivost i ljubav prema redu, on shvati da će morati promijeniti sebe, ako je želi zadržati i ta ga spoznaja uplaši. Nije  spreman na bilo kakve promjene!

    U trideset i prvoj je godini, ima dobar posao u banci, pristojno zarađuje, nema dugova, stan je njegovo vlasništvo, naslijedio ga od roditelja, koji su na žalost umrli prije dvije godine jedno za drugim: ima sve što mu je potrebno i želio bi da takvo stanje vječno potraje! Zar je to grijeh?

   - Daj, sjedni - reče joj. - Pa ne moraš baš odmah sve počistiti, zar ne?

   - Deni dolazi za pola sata - podsjeti ga ona, uzimajući posljednje tanjure sa stola i sklanjajući ih.

   Deni, vragolasti sedmogodišnjak, prvašić, njen sin i jedino njeno veliko zadovoljstvo, mislio je Majk, pomalo ljubomorno i pomalo prezirući sebe zbog takvih misli. Deni, Jasminkin živi podsjetnik na prvu ljubav, gorku ljubav, poraznu ljubav, koja nije bila ljubav: Denijev otac napustio je istog časa kad mu je rekla da je trudna i nestao iz grada, ostavivši sedamnaestogodišnju naivku nemilosrdno i ne okrećući se. Sad je ta nekadašnja naivka zrela dvadeset i petogodišnja žena sa pečatom sumnje na duši. Muškarci su opasnost, kao da joj piše na čelu, vidi to Majk dobro i zbog toga mu je još i draža. Ako je to ikako moguće. Ne želi je povrijediti, ali ne želi se ni odricati svog zadovoljstva.

    Sve su njegove ljubavi bile kratkotrajne, munjevite: još se nisu dobro ni razmahale krilima zadovoljstva, a već su naprasno prekidale let u dvoje i Majk se vraćao samoći. I svom motoru! Disao je za svoju "Jamahicu-jahačicu" kako je zvao snažan stroj i zbog čega mu se Jasmina često podrugivala, bez zlobe, naravno, peckajući ga i uživajući u peckanju.

    - Tebi nije potrebna žena - jednom mu je prilikom rekla, dok su izlazili iz kina, gdje su gledali "Goli u sedlu", kultni film, naravno, na Majkovo inzistiranje. - Imaš svoju motorčinu, koja te je sasvim okupirala! Nemaš vremena za ženu! Stalno si na motoru! Ispunjava te bolje od bilo čega i čini sretnim.

    Uvrijedio se te večeri. Primijetila je to i tu je večer, kod nje u stanu, bila izuzetno nježna i zaboravio je na povrijeđenost u obilju uživanja. Nikad nije došla kod njega u stan: uporno i bezrazložno, kako se njemu činilo, odbijala je to.

   - Imam sina - rekla mu jednom prilikom.- Ne želim da mu govore kako mu se mama smuca po muškim stanovima.

   Nije se prepirao. Čemu? Protiv predrasuda se teško boriti. I često uzaludno! 

   Da stvar bude još čudnija, nikad nije ni prenoćio kod nje: morao je ustajati iz toplog kreveta prepunog zadovoljstva i odlaziti u noć.

   - Ne želim da te Deni ujutro zatekne ovdje - odgovorila mu je, na njegovo navaljivanje. - Hoću da zna, kako je ovaj stan njegov i moj! I ničiji više!

   - Glupost! - odbrusio je Majk ne izdržavši.

   - Možda - odvratila je, stegnula usnice u ravnu i ružnu crtu. - Ali je tako i tako će biti.

   - Odlutao si - reče mu Jasmina, sjedajući nasuprot njega i položivši dlan na njegovu ruku. - Da mi je samo znati o čemu si razmišljao.

   - Ah - odvrati on, primjećujući da se presvukla u traperice i crvenu maju. Zaštitna odjeća. - O nama, razmišljao sam o nama, naravno.

   - Baš! - Nasmije se zabacujući glavu, što se njemu jako dopadalo. - Prije će biti da si razmišljao o tome, kako ćeš sutra, kao i svake subote, jurcati sa svojim motoristima i dizati nepotrebno silnu buku!

   Majk se nasmiješi: evo je opet! Tko bi rekao da je ta ista žena, sad sapeta trapericama i besprijekorno začešljane kose, bez šminke, nasmijanih očiju, da je to ista žena koja je ovo isto poslijepodne ječala u njegovom zagrljaju, vrištala okupana zadovoljstvom. A sada izigrava nedostižnu!

Pruži ruku prema njenom licu, želeći je pomilovati i upravo u tom trenutku odjekne zvonce.

   - Tko je sad? - iznenadi se Jasmina. - Nikoga ne očekujem, a Deni ne zvoni na taj način.

   Ustane i izađe iz dnevne sobe, ostavljajući Majka samog, mislima već u sutrašnjem danu: ima dogovoreno sa ljubiteljima motora sastanak rano ujutro. Odvesti će se...

   Krik je Jasminkin bio toliko neočekivan, oštar i glasan, da Majk poskoči, obori stolicu, prospe čašu i jurne u hodnik, prema kriku, prema njoj, prema voljenoj, što mu je odjednom postalo kristalno jasno.

   Noseći pod miškom umotan dar za Denija, Majk uđe u bolnicu, popne se na treći kat, na odjel traume, pa dugačkim hodnikom brzim koracima došeta do posljednje sobe, uđe i na krevetu do prozora ugleda Denija: leži na leđima, obje mu noge podignute, obje u gipsu, lice izgrebeno, crveno i naduto.

   - Boli? - upita namignuvši i pružajući mu poklon: knjiga i nekoliko čokolada. - Što misliš, kome je teže: tebi ili automobilu kojeg si udario?

    Deni se zacereka, a oči mu vragolasto zasiju, uživajući u dosjetki.

   - Bolje, dobro je - odgovori umjesto Denija Jasmina. - Noć je proveo mirno, spavajući.

   - A jesi li ti spavala?

   - Vrlo malo i vrlo slabo - prizna ona.

   - Ovo je za tebe - reče joj Majk, pružajući joj duguljastu omotnicu.

   - Što je to?

   - Otvori i pogledaj.

   Papir je šuštao u njenim rukama: svo troje su gledali u njega. Jasmina izvuče ček iz omotnice, pogleda brojku i zaprepasti se.

   - Što je ovo? - upita u čudu.

   - To je dokaz da sam prodao "Jamahicu-jahačicu" - reče Majk, gledajući je i vrebajući njenu reakciju.

   Odvratila je pogled od njega, okrenula glavu i na taj način sakrila lice od njegovog ljubopitljivog pogleda. Ali ne i od Denijevog, koji reče:

   - Mama, zašto plačeš?

   - Sretna sam, sine - odgovori ona kroz smiješak i jecaj i brišući suze. - Upravo sam primila dugo očekivanu poruku.

   - Kakvu poruku?

   - Poruku da je netko izabrao odgovorno ponašanje, umjesto neodgovornog.

   I preko malog, u gips umotano ležećeg sinovljevog tijela, pruži ruku prema Majku. Njihove se ruke sretnu točno iznad dječaka, iznad njegovog trbuha, prsti se dotaknu i odmah zatim isprepletu u čvrsti i topli stisak.

Copyright © 2005. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.