NEMORALNA PONUDA

Ne znam ima li u vašim sjećanjima uopće mjesta za ove dvije riječi, no, one su se meni dogodile i to ne samo jedanput u životu. Danas, dok gledam oko sebe mlade djevojke u raznim reality emisijama, dok gledam koliko veliku budalu su od sebe spremne napraviti za pet (5) minuta slave (Andy Worlhol). Biti starleta barem jednu sezonu, pristati na sve za malo zlatne prašine tog kvazi blještavila i sjaja, biti nesretan/nesretna ako se toga ne dokopaju, uvaljivati se u skandale, samo da budu primijećeni..., pitam se što današnjoj mladosti uopće znače te dvije riječi, ako je nemoralno put do slave. Tako je u svijetu zabave, u poslovnom svijetu, tako je u svim porama modernog društva.

Ne, ne kanim sada moralizirati, čemu, bio bi to govor gluhom svijetu. Želim ispričati jednu crticu iz svoje mladosti.

Kasno je ljeto, vrlo sam mlada, a uz to izgledam mlađe i balavije od svojih stvarnih godina. Sama sebi se i ne sviđam baš nešto, ali prijatelji me uvjeravaju da sam zgođušna. U grad se počinju polako vraćati turistički nomadi, ali grad još nije preplavila ona nepodnošljiva vreva i gungula. Šetam tako polupraznim gradom, osjećam se dobro, ničim posebno zaokupljena.

Na Britancu kupujem cigarete na kiosku na kojem mi radi prijatelj. Neobavezno čavrljamo jer nema gužve, ali me najedanput zapahne nečiji vreli dah po vratu i glas, skoro jedva čujan tik do mog uha:

"Jako si zgodna, bi li na brzinu htjela zaraditi veliki novac?"

Okrenem se i vidim lice propalice. Otresem se na njega, a u sebi se pitam kako je tako mlad zaradio izgled pijanca i makroa. On shvati da mi je momk u kiosku prijatelj i odlijepi se od mene. Čavrljam još malo s prijateljem, pa se pozdravim i krenem svojim putem. Nekih desetak metara od kioska ponovo mi se onnaj odvratni glas prikači. Okrenem se, on hopsa za mnom na razdaljini od nekih pola metra (valjda da može zbrisati ako zagusti i počnem vikati) i poluglasno nastavlja "poslovni" prijedlog koji započeo na kiosku.

Napravit će samo par snimaka, nitko neće znati, izgovara cifru od koje mi se na čas zavrti u glavi. Uvjerava me da sam zgodna, idelna figura za snimanje, ni velika ni mala. Ja se samo gadljivo stresem i zabrzam.Zabrza i on, ali ni ne smanjuje ni ne povećava razdaljinu između nas, samo bujicu riječi povećava, kakav mutnolovac. Tramvaji zbog vrućine voze otvorenih vrata, uskačem u prvi koji je usporio pored mene, srce mi lupa luđački dok se pokušavam smiriti, pitam se čime sam privukla tu budalu. Nisam izazovno obučena: traperice, startasice i obična plavo-bijela, sitno karirana košulja od kanafasa, čak ni našminkana nisam.

On razjapljenih usta prati tramvaj, valjda nije računao s tim da mu lovina umakne. No sigurna sam da se brzo prilijepio nekoj novoj potencijalnoj žrtvi sa svojim mamcima.

Danas znam da je nevina i naivna mladost sama po sebi izazov lovcima svih profila.

Ali znam i sve manje mladih ljudi oba spola koji odolijevaju.

Kakv smo to svijet stvorili?