bojice sakupljati u kutiju od cipela, sve dok nisam imala sve boje, sve nijanse.... htjela sam posjedovati.... tako je to bilo.
sve što mi se svidjelo okolo, ili na filmu, a što nisam mogla imati, pokušala sam dobiti i sačuvati za sebe. na drugi način: crtanjem.... crtala sam željene likove, slikala ih uživljavajući se u svaku liniju, svaku točkicu, svaku u mojoj glavi zamišljenu osobinu bića i crtu karaktera....
davala sam im jedan dio sebe. zamišljala kako postaju dio mene.... naravno, bez uspjeha.
bile su „moje“ samo za vrijeme slikanja. iako sam i tada čekala trenutak kada će se dogoditi da ih osjetim kao doista i stvarno i jako moje.
zapravo nikad ništa od toga!
moguće je da sam upravo zato prestala s crtanjem i počela pisati. pisala sam o njima priče koje još nisu bile ispričane.... izvan već postojećeg scenarija, priče koje su negdje u meni čeznutljivo čekale svoje ostvarenje.... mijenjala sam biografije mojih junaka, susretala se s njima u planiranim slučajnostima koje sam nazivala sudbinom. na trenutke zaboravljala kako je sve izmišljeno.
sve dok jednog dana nisam počela pisati samo o onome što sam doista doživjela i doživljavam....
to ti je kao kad ponovo proživiš djelićak života u riječi i slici.
i onako kako izranjena stopala znaju boljeti nakon dugog bosonogog hodanja.
možda zato više ne vjerujem u posjedovanje.
ili više ne posjedujem zato što osjećam stabilnost mojih korijena i širinu raspona moga zagrljaja....
ili zato što odrastanjem raste i stvarnost, a snovi postaju sve manji.... možda. možda i ne.
bglavac
irida
edin.kecanovic
