U dvadesetoj godini bio sam sretniji no ikada prije u svom životu. Fizički sam bio aktivan: natjecao sam se u skijanju na vodi i na snijegu, igrao sam golf, tenis, košarku i odbojku. Čak sam i kuglao u jednoj ligi.

Skoro svaki dan sam trčao.

Upravo sam pokrenuo poduzeće za izgradnju teniskih igrališta, pa mi je budućnost i s materijalne strane izgledala sjajno i uzbudljivo. Bio sam zaručen za najljepšu ženu na svijetu.

A onda se dogodila nesreća - barem su to neki tako nazvali:

Iznenada me probudio zvuk savijanja metala i pucanja stakla. Kao što je sve brzo počelo tako je brzo i završilo. Kada sam otvorio oči, svud oko sebe vidio sam samo tamu. Došavši k sebi, osjetio sam kako mi lice oblijeva krv. A onda sam osjetio kako me obuzima jaka bol.

Čuo sam neke glasove koji me dozivaju, a onda sam se opet onesvijestio.

Ostavivši obitelj u Kaliforniji te divne Badnje večeri, zaputio sam se s prijateljem u Utah. Išao sam tamo kako bih proveo ostatak blagdana sa svojom zaručnicom Dallas. Trebali smo dovršiti pripreme za predstojeće vjenčanje - trebali smo se vjenčati za kratkih pet tjedana. Ja sam vozio prvi osam sati puta, a onda, pošto sam bio pomalo umoran, a prijatelj se do tada odmarao, prešao sam na suvozačevo mjesto. Pričvrstio sam sigurnosni pojas, a prijatelj je nastavio voziti po mraku. Nakon sat i pol vožnje zaspao je za volanom. Auto je udario u betonsku ogradu, odletio u zrak, i preko ograde sletio s ceste prevrnuvši se nekoliko puta.

Kad je auto konačno stao, mene nije bilo u njemu. Ispao sam iz auta i slomio vrat na tlu. Bio sam uzet od prsiju na dolje. Kada su me dovezli u bolnicu u Las Vegasu u Nevadi, liječnik je obznanio da sam postao kvadriplegičar. Nisam se mogao služiti ni rukama ni nogama. Nisam mogao koristiti trbušne mišiće, ni dva od tri glavna prsna mišića. Nisam mogao koristiti desni triceps. Gotovo potpuno sam izgubio snagu i mogućnost služenja ramenima i rukama. Uopće se nisam mogao služiti šakama.

U tom je času počeo moj novi život.

Liječnici su kazali da ću morati početi sanjati nove snove i razmišljati na nov način. Rekli su da zbog mog sadašnjeg fizičkog stanja više nikada neću moći raditi - to me prilično iznenadilo jer samo 93% ljudi u takvom stanju ne radi!

Dodali su da više nikada neću voziti auto; da ću ostatak života ovisiti o drugima; da će me hraniti, oblačiti i pomicati me s mjesta na mjesto. Rekli su mi da ne treba očekivati da ću se oženiti jer....tko bi me htio?

Završili su s time da se više nikada neću baviti ni jednim sportom ni sudjelovati na nekom natjecanju.  Po prvi put u mom mladom životu bio sam istinski preplašen. Bojao sam se da bi to što su rekli mogla biti istina.

Ležeći u bolesničkom krevetu u Las Vegasu, pitao sam se kamo su otišle sve moje nade i svi moji snovi. Pitao sam se hoću li raditi, oženiti se, imati obitelj i uživati u svemu onome što mi je prije donosilo toliko zadovoljstva.

Za vrijeme tog opasnog razdoblja uobičajenih nedoumica i strahova, kad je moj cijeli život izgledao tako mračno, moja je majka došla do mog uzglavlja i šapnula mi u uho: "Art, ono što je teško oduzima mnogo vremena....nemoguće oduzima malo više."

Odjednom se dotada mračna soba počela ispunjavati svjetlom nade i vjerom u bolje sutra.

Od vremena kada sam čuo te riječi, prije 11 godina, postao  sam predsjednik vlastitog poduzeća. Stručni sam predavač i autor knjige Za neka čuda treba vremena. Godišnje proputujem više od 300.000 kilometara pronoseći ideju: "Nemoguće oduzima malo više vremena" predstavnicima oko 500 kompanija, nacionalnih udruga, trgovačkih društava i organizacija mladih. Ponekad me slušalo više od 10.000 ljudi.

1992. godine Udruženje malih poduzetnika za područje šest saveznih država imenovalo me Mladim poduzetnikom godine.

1994. godine dobio sam nagradu časopisa Succes kao jedan od uspješnih povratnika godine. To su snovi koji su za mene postali stvarnost. Ti se snovi nisu ostvarili usprkos mom stanju....već, možda, zbog njega.

Od tada sam naučio voziti. Idem kamo hoću i radim što hoću. Potpuno sam samostalan i brinem se sam o sebi. Od tada sam povratio osjet u tijelo i ponovno mogu koristiti desne tricepse.

Godinu i pol nakon nesreće oženio sam onu divnu i lijepu djevojku.

1992. godine moja žena Dallas postala je supruga godine u Utahu, a bila je treća u SAD-u.

Imamo dvoje djece - trogodišnju kćerkicu imenom McKenzie Reanne i jednomjesečnog sina koji se zove Dalton Arthur - radost našeg života.

Vratio sam se i sportu. Naučio sam plivati, roniti pomoću boca s kisikom i zmajariti. Naučio sam skijati.

Također sam naučio igrati ful kontakt ragbi. Pretpostavljam da se više ne mogu teže ozlijediti!

Također sudjelujem na utrkama u kolicima na 10 km i u maratonu.

10.07.1993. postao sam prvi kvadriplegičar na svijetu koji je u sedam dana prešao 52 km od Salt Lake Citya do St. Georgea u Utahu - što vjerovatno nije bila najpametnija stvar koju sam učinio, ali sigurno je bila najteža.

Zašto sam sve to učinio?

Zato jer sam prije mnogo godina odlučio poslušati glas svoje majke i svog srca radije nego svu silu glasova, uključujući medicinskog osoblja, koje je govorilo suprotno.

Odlučio sam da moje sadašnje stanje ne znači da se moram odreći svih svojih snova. Pronašao sam i razlog da se ponovno nadam. Naučio sam da snove ne upropaštavaju okolnosti; snovi se rađaju u srcu i duši te jedino tamo mogu umrijeti.

Jer, dok ono što je teško oduzima mnogo vremena, nemoguće oduzima malo više.

 

Art. E. Berg