U tmurnim, kišnim danima, kapljice se lijepe po prozorima zamagljujući pogled. A nebo je ionako sivo. I dan je težak. A suze, poput kišnih kapi mute bistrinu oka. I jedne i druge imaju pročišćavajuće djelovanje. Nebeski svod razbistri svoju boju, vraćajući joj prvotni sjaj. Voda iz oblaka, poput prirodne kupaonice za biljke, životinje, čovjeka. Tako i suze vraćaju očima njihov sjaj, makar sa sobom donose i privremenu nesposobnost bistrog viđenja stvari oko sebe. Oslobađaju od nakupljenog pritiska…

 

Marko plače. Njegove blage, smeđe oči svjetlucaju, suzama.

Marko sjedi u velikoj crvenoj fotelji, podupirući čelo dlanom jedne ruke. Prvi put ga vidim takvog. Sjedi preda mnom i govori mekanim, promuklim glasom, koji ne djeluje ni malo muški, više poput djeteta:

 

„Ostavila me.“

„Zašto?“ pitam.

„Nije me mogla pratiti.“

„Kamo si ti to htio s njom?“

„U nemjerljivo, u beskonačno!“

 
Što li je mislio s tim?

Da li je to duhovna težnja za spoznajom? Bezuvjetnost? Apsolutno prihvaćanje? Želja za nepostavljanjem nikakvih ciljeva, kako bi svi ciljevi bili otvoreni? Strast za slobodom? Potreba za nevezivanjem? Bez cilja? Bez plana? Bez očekivanja? Ostavljanje svega onako kako je? Proročanska misija? Čekanje da se dogodi čudo? Da padne s neba…

 

Pitam:

„Marko, što ti hoćeš?“

“Htio bih joj otvoriti sva vrata svih mojih osobnosti, prekoračiti granicu mog ega, htio bih biti više od samog ega. Htio bih se uzdignuti iznad moje individualne sudbine, da budem duša, duh i intelekt koji je u stanju sudjelovati u stvaranju radosti, a ne bola… Svijetu. Ne samo njoj.“

“Voliš Laru?”

„Da, volim je. Volim. Kako nikada nikoga nisam volio.“

„A zašto je voliš?“

„Divna je i sudjeluje u svemu onome što me veseli, što me pokreće.“

“Ako je tako, onda bi te bez problema i dilema mogla pratiti i na tvom putu u ono nemjerljivo, kako ti kažeš beskrajno?“

 

Na trenutak, tišina. Dotaknula sam žarište, točku vrenja njegove emocionalne boli.

 

“U tome i jest problem! Toliko me obožava, zapravo, obožava onakvog mene kakav se upravo prikazujem. Divi mi se, slaže se sa svim mojim idejama, Sve što kažem, sve što radim, njoj je uvijek sve dobro, lijepo, ispravno…“

„Ali?“

„Ali, pri svemu tome, ja još intenzivnije osjećam moju nesavršenost, moju nespretnost, moju nekreativnost… Osjećam kako uz nju postajem još veći egoist,  zakočen, onesposobljen zbog neplodnog divljenja samome sebi. Prelazno je…“

„Kad te ovako slušam… zvuči kao da si ti nju ostavio, a ne ona tebe.“

„Ne, htio sam ostati s njom. Zamolio sam je da mi ukaže na moje pogreške, da mi predbaci kada za to ima razloga, da me ne mora voljeti samo zato što se upravo prikazujem kao najbolji i najdivniji. Da sam u stanju biti i najgori i najgrozniji. Da sam samo čovjek koji ima svoje mane. Da možda neću uvijek ispuniti njena očekivanja. Da mogu i razočarati… Samo tako mogu ostvariti svoje težnju ka savršenstvu. Da želim biti savršen... To je bilo dovoljno da ju povrijedi. Time sam obezvrijedio svetost njenih osjećaja. Onda je rekla: `Ti si dobar, samo ne želiš to priznati, ne želiš biti takav kakvim te Bog stvorio. Hoćeš se uzdignuti i iznad toga sa svojim idejama o beskrajnosti, nemjerljivosti, o bezuvjetnosti, o univerzalnosti, izvan granica ovoga što smo mi, na dobrobit svijeta, kao da nekome činiš uslugu potragama za greškama i ispravljanjem istih…`

Nije razumjela da se želim uzdignuti iznad materijalnog, iznad misli, iznad tjelesnog, iznad emocija, iznad ovozemaljskog, slobodan od ega i egoizma. Uzalud sam joj pokušao objasniti. Sada sam za nju hladni egoist koji ne zna voljeti... Nju. Ni način na koji ona voli mene.“

 

„Dragi moj prijatelju, predobri dječače… Put do beskonačnosti nije u silovitom rušenju granica. Istinske vrijednosti su sadržane u onome što se može stvoriti i dati ovdje. Na ovom svijetu. U skladu sa svojim mogućnostima. Onima koje volimo. Pa makar to bio jako mali krug ljudi. Pa makar to bila samo jedna jedina osoba. Na kraju se ne računaju ni misli, ni filozofije, već rezultat svega toga, ostvarenje.

Prihvati sebe i svoje granice, ogradi vrt svog ega, prigrli spektar svojih osobnosti, ne ruši okvir svog bića.

 Zasadi ljubavne voćke u svom voćnjaku, uredi svoj vrt s pažnjom i predanošću. A onda beri i ubiri plodove. I daruj pregrštima i nesebično ono što ti priroda daje.

Bol se ne može istrijebiti poput korova, niti silom. Ne možeš spasiti svijet, ali možeš biti izvor radosti. I već si puno učinio za sebe i svijet.

A sada, uberi najljepše cvijeće u svom vrtu. I idi, i ne gubi vrijeme, ponesi taj buket Lari, a s njim ponesi i sebe takvog kakav si. U cijelosti bez dodavanja i oduzimanja. Ti si taj šareni vrt o kojem govorim. Vrt koji ne stagnira u težnji za samim bivanjem, za savršenstvom i beskonačnim. Sve što otkriješ u sebi je poput sjemena sa stotinu osobina, boja, temperamenta, raznolikosti. A svako posebno sjeme, treba i posebnu njegu...

Životne okolnosti su ponekad vrlo škrte u ljubavnim ponudama, ali to nije odlučujuće za ljubav. Odlučuje snaga tvog osjećaja. Ljubav je puno više, puno više, nego se samo osjećati voljenim. Zato njeguj snagu svog osjećaja. To je istinska radost koja može trajati beskonačno. Dobro, ako ne beskonačno, onda sigurno dulje od trenutaka priznanja da te netko voli ili ne voli...“