54. NEMA GA GORE, A NIJE DOLJE

        Svake noći Divni Stranac otvarao joj je vrata svoje kuće iznad oblaka. Tamo je bilo svega divnoga, a najviše Njega samoga. Ona je, berući čas cvijet, čas miris, čas vjetar, čas lepet, šetala s Njim brdom i dolom kraljevstva nebeskoga. Vrijeme je čekalo pred vratima, šćućureno.

        Svake se zore događalo isto: Divni joj je uranjao očima u oči, šapćući:

        “Do viđenja...”

        “Smijem li ponijeti makar jedan cvijet”? molila je.

        “Smiješ, ali ne možeš“.

        Koliko god bi nabrala cvijeća, ono bi joj se s onu stranu vrata rasplinulo u ruci, ostavljajući tek sitan, suzni trag.

        “A pelud”?

        “Smiješ“.

        Jednom, po povratku, primijetila je žućkasti prah u kosi.

        “Čudno, a sinoć sam prije spavanja oprala kosu. Možda je pao sa stropa? Rasuo se iz jastuka”?

        Sljedeće Ga je noći pitala:

        “Zašto se ja tamo dolje ne mogu sjetiti našega života ovdje gore”?

        “Zar ima negdje nešto dolje, gdje bi se ti mogla sjetiti našega života ovdje”? pitao je nevino.

        “Oh, pa ja se tamo dolje vraćam svakoga jutra - ostavljam Tebe i Tvoje carstvo”, jadala se ona. “Ti to znaš bolje od mene. Zar mi ne kažeš svake zore “do viđenja”?

        “Dokle god budeš mislila da postoji nešto dolje kamo se moraš vratiti, dotle ću ti govoriti “do viđenja”. I dotle nećeš moći sobom ponijeti nijedan cvijet; a pelud našega vrta nećeš prepoznati”. 

        Ako je gore, možeš ga izgubiti, ako je dolje, možeš ga ne naći, ako je u duhu, tvoje je.

 

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 6. (još nepbjavljeno)