Bio je to jedan od onih susreta kada nisam znala...
Da li da pobjegnem... jer upravo se ne osjećam sposobnom snositi posljedice onoga što osjećam... da neminovno proizlazi iz ovoga. Znam ja to. I vidim. Još nije proizašlo, ali znam da hoće.... Istovremeno znam, da će me to od čega sad bježim ionako sustići. Kad tad.

Da okrenem glavu. Da te ignoriram. I da onda jednostavno odem. Ionako će se dogoditi ono što je zapisano, utemeljeno ovim trenutkom, u ovim pogledima, u ovoj auri... Ali ne sada.
Tako sam mislila u onom trenutku, kad smo se susreli prvi put.

I pitala sam se...

Da li da ostanem... i glumim da mi je svejedno, da se pravim kao da se ništa nije dogodilo... jer u stvarnosti se još nije dogodilo. Da napravim sve tako da naizgled izgleda kao doista nema ništa.

U oblaku iznad tvoje glave je pisalo: "Ostani... " Olakšavajuća okolnost je bila što sam bila jedina koja je mogla vidjeti taj oblak.
I nitko drugi. Mogla sam ga kreirati zajedno s tobom, dopisivati u njemu tvoje misli i osjećaje, ispunjavati ga slikama, bojama, glazbom...

Ipak sam pobjegla...

Kad si siguran da nemaš potrebe da juriš za nečim što nikad nisi izgubio, onda jednostavno živiš i ponašaš se dalje kao da to ni ne postoji. A ono u tebi traje.

Tako je bilo meni. Tako je bilo i tebi.
I onda smo se ponovo sreli, nakon puno godina. Nije bitno.
Dalje znaš.

Znaš, ovo s oblakom je i meni smiješno... Rugam se samoj sebi.
Malo sam iskarikirala i bezobrazno tvrdila... da mogu, ne samo osjetiti što osjećaš već i znati što ti misliš bez da mi to kažeš riječima... i da mogu misliti tvoje misli... i da onda nisam treperila...
A jesam... Isto kao i ti...
Samo glumim da sam cool...