“Nekada je na svijetu živjelo jako malo ljudi”, pričao starac ispod jasena. “Tako malo da je susret s čovjekom bio rijetka svečanost. Čovjek je čovjeka tada pozdravljao radosno. Kao kad natrapaš na neku veliku i skupocjenu čaroliju. Da, baš tako, čaroliju! Danas, dragi moji, čovjek i ne gleda čovjeka, kad ga negdje susretne. Štoviše, okreće glavu od njega".
“I što je još bilo nekada”? vrpoljili se mladi slušatelji, ne znajući bi li djedove priče shvatili ozbiljno.
“Nekada se nije znalo koliko zemlje komu pripada. Nije bilo međa. A ako bi netko tvrdio da neki dio zemlje pripada njemu, zemlja bi se smijala, i svi su to čuli. Zemlja bi govorila: “Nisam ja ničija, zato jer sam svačija. Ali vi ste svi moji”.
“Zbilja, djede? I svi su čuli zemljin smijeh? Ali zašto se zemlja više ne smije”?
“Oh! Ona grohoće između suza. Mi to više ne čujemo”.
“Kakva šteta! Kaži, što je još nekada bilo”?
“Nekada se nije znalo što je bolest”.
“A od čega su ljudi tada umirali”?
“Umirali su kad bi se zasitili života. Kad bi sami odlučili. Tiho i bez straha iskrali bi se iz tijela kao iz ko{ulje – iznošene, ali ne i poderane”.
“A je li bilo i takvih koji su odlučili da ne umru? Kojima nije bilo dosadno ni zasitno poživjeti još i još”?
“Bilo je i takvih”, reče starac. Jasenov mu list padne na rame.
“A gdje su oni”? zagrajaše najmlađi radoznalci.
“Oni su... No, vidjet ćete. Gle, gle, jasenov list. U redu, jasene. Stvar je jasna”.
“Što je jasno, djede”?
“Pa eto.. Da je sijelo pod jasenom završeno”.
Starac ustane i uputi se stazom iz sela, polako. Gledali su za njim, ne znajući što pomisliti, što reći, što učiniti. Nitko zapravo nije poznavao starca.
“Hej, djede”! povika jedan dječak. “Zaboravio si štap”!
Ne okrećući se, stranac izvede nekoliko plesnih koraka, nekoliko poskoka, topota, i pljeskova po bedrima. Pritom su se čuli i tanki, dugački podvriskovi. Tako sve do zavoja ceste, kada se okrenuo i doviknuo:
“A nekima baš nikad ne dosadi”!
Gle, gle, i takvi prolaze kroz naše selo...
Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 5. (još neobjavljeno)