U malom mjestu na vrhu brda ,do kojeg vodi uska i krivudava strma cesta , obrubljena gustom šumom, uzdiglo se par malenih   kuća , raštrkanih i odvojenih, doimajući noću odozdo gledajući kao usta sa sa krezubim zubima..što se neugodno crekaju. Na mjestu na kojem su smještene, otvara se pogled na jezero i visoke planine preko puta. Sunce tu zimi rijetko prebiva, tek par sati , tek toliko da se mještanima pokaže, a onda nestane, ostavljajući kraj u magli i tami. Vjerojatno su zbog toga ljudi neke posebne ćudi, vazda namrgođeni i tmurnog raspoloženja.Ono malo goveda što pase unaokolo, jedina su živa bića s kojim komuniciraju, a i to se svelo na kratke rečenice…uglavnom povike i dozivanja….

Na njihovom životu baš im nitko posebno ne zavidi i uglavnom u širom krugu zaobilazi taj kraj. Vjerojatno bih i ja to prakticirala, željna sunca i žamora ljudi dobre volje, no toga mi se dana ni sa kime nije pričalo pa mi se učinilo kao idealno mjesto za odmor od ispraznog blebetalja i buke što me okružuje svakodnevno. Uzevši ruksak na leđa napunjen hranom i pićem, uputim  se pješice osamljenim i dugim putem,  izbjegavajući glavnu cestu, kroz maleni puteljak što je vodio kroz šumu.

Neko mi jednom reče da se na samom ulazu u mjesto nalazi crkvica, sagrađena još u trinaestom stoljeću , posvećena svetoj obitelji, prepuna freska  što su s vremnom izblijedjele, sa lijepo ukrašenom kamenom krstionicom u sredini.Pokraj nje , u neposrednoj blizini, nalazi se i samostan časnih sestara, sagrađen  prije dva stoljeća,a redovnice   isključivo žive od blagodati bogate prirode, praveći ljekovite pripravke od čaja i raznih sirupa skupljenih od šumskim plodova.

Odvojene od svijeta koji živi u podnožju brda, okružene samo tišinom, na svom su imanju nudile i smještaj za one duhom izgubljene i željne samoće .Iako se nisam osjećala izgubljeno, tek samo iscrpljeno svakodnevnim obavezama, učini mi se kao prava destinacija poslije dugog pješaćenja.

Okružena bjelinom svježe napadanog snijega što je savio grane borova , otežavalo mi je uspinjanje, a snijeg koji bi se otresao na mene dok sam oprezno micala grane u prolazu, pao bi mi na ramena, pronalazeći put između šala i okvratnika i u ledenim se kapima spuštao niz moja leđa, hladeći me .Zastajući s vremena na vrijeme da predahnem, promatrala bih okoliš što se oko mene raskošno koćeperio, protkan slabim zrakama odlazećeg sunca što je ostavljao trag   na površini koja je svjetlucala.

Vrijeme je prolazilo, a šumi nikad kraja….pa u jednom trenutku pomislim da sam zalutala….Na puteljak mi iskoći srna, zastade na tren, neodlučna i zatečena, išćuli uši, oglasi se čudnim glasom i nestade među sniježnim borovima.Ostadem stajati neko vrijeme osluškujući, a tijelom mi prostruji neugoda i  osjećaj napuštenosti.

K vragu i moja želja za samotnim putevima, pomislim, sad već željna ljudi i njihovog žamora. Kud sam baš ovaj put odabrala, pokraj bezbroj osamljenih ulica grada tog nedjeljnog popodneva.Ljuteći se sama na sebe glasno pričajući sa sobom, grabila sam na više, tjerana tišinom i hladnoćom što mi se uvukla pod toplu odjeću..Stigavši na sam rub šume , duboko uzdahnem od olakšanja ugledavši tanak i visok toranj crkvice.

Stara škripava vrata mukom se otvoriše i ja uđem u unutrašnjost,hladnu i tamnu,  osvjetljenu tek ponekom gorućom svijećom u podnožju  oltara sa slikom svete obitelji.Zaronim promrzlom rukom u svetu vodu krstionice, pogledom klizeći po oslikanim  zidovima . Smjestim se u jednu od starih drvenih klupa, pokrivenih  jastučićima i uronim u razmišljanje.Tjelo mi se opusti i ja zatvorim oči prepuštajući se tišini i mirisu prostora.

Iz tog stanja trgne me crkveno zvono  i za kratko vrijeme prostor se ispuni obližnjim mještanima i zvukom orgulja.Svako od mještana u ruci je držao cijepanicu  i ja se u čudu zapitah čemu će ona poslužiti.

Liturgijski obred je započeo u obliku meditacije i kratkih pjesama i ja shvatih nakon izvjesnog vremena  da je to jedna vrsta priprema za predstojeće božične blagdane, neka vrsta ispovijedi, u kojoj svi uranjaju u sebe i svoje  grijehe počinjenje tijekom cijele   godine, prenoseći ih  na komad drveta koji se poslije pali u veliki krijes pred ulaznim vratima crkve, na malom trgu sa kipom Bogorodice.

Tu sam se i ja našla poslije obreda, doduše praznih ruku, paleći u mislima moju cjepanicu, promatrajući rasplamsalu vatru i ljude koji su se oko nje skupili.Uglavnom su to bili ljudi starije dobi, istrošeni radom na zemlji, sa onim dobro poznatim mirisom štale i gnoja, kojeg su svakodnevno premetali uzgajajući stoku po obližnjim pašnjacima.Očekujući ih  namrgođene  po pričama, iznenadi me smirenost  i neka vrsta blaženstva na licima.

Na štandu kojeg su  časne sestre pripremile obilato nakrcanog svježe ispečenim kruhom i sirem, uz miris kuhanog vina, polako se razvio razgovor između mještana, ispunjen dogodovštinama iz  svakodnevnog života.Muškarci su se odvojili i stali postrance , a žene su brbljale o djeci i svojim obavezama koje ih još čekaju…

Ja sam i dalje stajala postrance, izdvojena od skupine, uživajući u njihovom  žamoru i vatri što je pucketala, bacajući iskre visoko u zrak, dok je njezina svjetlost igrala igru u mraku koji se već bio spustio. Jedna mi žena priđe i povuće u svoju grupu . Žene me radoznalo pogledaju, sve od reda, s onim dobro poznatim pitanjem u očima, od kuda sam i što me ovdje dovelo. Ispričam im o svojom željom za mirom, o svojoj šetnji kroz šumu, o onom iznenadnom osjećaju nelagode tišinom okružene, a one mi kažu :

«  Još si premlada da tražiš takve puteve. Vrijeme samoće stići će iznenada, kad se najmanje nadaš, u kojoj ćeš poželjeti ljude , pa makar odsutne mislima, samo da su pokraj tebe, da te okrznu pogledom.Uzmi čašu kuhanog vina i okrijepi se, popričaj sa nama…. »

Započesmo razgovor o običajima za vrijeme adventa i Božića,a  vrijeme  proleti u tren, ispunjeno raznim pričama i dogodovštinama....

Gdje su ta namrgođena lica i ljudi čudne naravi, zapitam se …

Možda  tajna leži u onom komadu drvetu , što polako nestaje u plamenu vatre…i u onoj svjetlosti što se poigrava na njihovim licima……

Stigla sam kući ispunjena nekim mirom i unutarnjom srećom, a dva para očiju već u pidžamu obućena nestrpljivo su očekivala priču pred spavanje i ja se udobno smjestih na krevet, stisnuvši ih čvrsto uz sebe i započnem……

Na jednom brdu, obraslom šumom, daleko od naših očiju, žive ljudi neke posebne ćudi………