NEBESKA MATEMATIKA

Humanost  ili čovjekoljublje bi trebalo biti temeljni postulat koji čuva ljudsku zajednicu od erozije i uništenja, Većina duhovnih velikana nam tumači da nije humanost davanje od svojeg suviška, nego dijeljenje onoga što imamo, makar nam to bilo zadnje što imamo.Kristova rečenica: „Ljubi bližnjega svojega kao samoga sebe“ je zapovjed ljubavi.

Mnogo je društava za zaštitu životinja i drugih živih vrsta od uništenja, a društava za zaštitu čovjeka je premalo i brzo se promeću u hladne institucije koje vagaju ljudsku bijedu i nevolju po nekim svojim aršinima.

Jedna davna godina. Studentski brak, moje prvo dijete i status bespravno useljeneh. Fax, ispiti, rad preko student servisa, jaslice i opća jurnjava. Iza pristojnih uličnih fasada, u našem dvorištu je carovala bijeda, rangirana u nekoliko kategorija.

Nabusita i razvlašćena kućevlasnica (bivši sistem) koja je živjela u dvorišnom stanu, a ulični je iznajmila bogatom i poduzetnom Šiptaru za veliku i luksuznu pizzeriju. S nosom u zraku, kritizirala je sve redom i pljuvala po svima. U stanovima iznad pizzerije je bila vitalna i poduzetna starica koja je stanarsko pravo zaradila trpeći svog muža propalicu do smrti. Bila je astmatičar i ne mali broj puta smo usred noći trčali u dežurnu apoteku ili je vozili na hitnu, ali je bila i vesela i vedra osoba, puna volje za životom, vrijedna i društvena i svaki tjedan, četvrtkom je ugošćavala svoje prijateljice. Bili su to pravi babinjaci. Do nje je bila Eržika koja je još uvjek glumila lady iz austrougarskih vremena, sa sinom propalicom i pijanicom(napustio posao da bivšoj ženi i djeci ne mora davati alimentaciju) i njegovom novom ženom koja ga je uzdržavala. Poput kućevlasnice, bili su distancirani od svih ostalih stanara.Na tavanu je bila mlada obitelj s djetetom, a kako su nam se djeca zajedno igrala donekle smo se zbližili, ali ne previše. Do naše dvorišne sobice su bile starica i njezina zaposlena nećakinja u svom svijetu. Ispred naše sobive (bivša peglaonica) kraj samih vrata je rastao raskošan grm bijelih ruža. Pri samom dvorišnom ulazu (s dvorišne strane je bio frizerski salon (s dvorišne strane). S druge strane ulaza smjestila se radnja za popravak harmonika (koliko znam jedina u Zagrebu, tada), pa  šogor kućevlasnice (crna ovca u familiji) u bijednom sobičku uvjek punom pijanaca i svakojake bijede druge vrste. Kućevlasnica ga se stidjela. Do tog sobička je bila automehanička radionica u kojoj je na divlje radio momak iz kvarta koji je bio uredno zaposlen u Krašu.Na njezinom ruševnom zidu je štrčala zahrđala pipa za vodu, u produžetku je bio zajednički dvorišni wc, a preko puta je u prljavom sobičku bio sredovječni bračni par propalica i pijanaca. U podrumu je stari, spretni Makedonac (svi smo ga zvali Dida radio sve bravarske poslove za luksuznu pizzeriju.

U vrata naše sobe je gledao prozor zaklonjen bijelo obojenim željeznim gitrama iza kojeg je živjela starica koja s nikim nije razgovarala. U početku sam mislila da je nijema. Za lijepa vremena bi samo stajala ispred svog prozora kraj visokog grma krvavosrvenih ruža i gledala u prazno ispred sebe. Starica s prvog kata je tražila pomoć čim smo se doselili i nismo joj je odbijali. Kućevlasnica i Eržika i njezina snaha i sin su glumili nepristupačnost, pa se nitko nije ni gurao u njihov život, Didu su svi s uvažavanjem pozdravljali, isto tako „harmonikaša“ i „automekanika“, a i frizerke. Starica i njezina nećakinja su bile pristojne, ali distancirane. Pijancima nije bilo pomoći. Loše su se hranili, loše odjevali, neuredno i prljavo živjeli, ali su za piće uvjek imali. No starica kraj ružinog grma mi je odmah upala u oći, onako šutljiva u crnom, napola odsutna iz stvarnosti. Ne znam kako se dogodilo da sam joj odnijela prvu zdjelicu variva. Možda nam je ostalo od ručka, a meni je je bilo žao, nitko je nije posjećivao, s nikim nije razgovarala pored stalno bućećih pijanaca izgledala je kao crna statua kraj crvenih ruža. Prvu zdjelicu je uzela šutke…i drugu…i treću. Uskoro sam ulovila sebe kako kod pripreme obroka uzimam veću količinu namirnica da dostane i za nju. Uvjek sam jo hranu davala kroz prozor, uvjek je uzimala šutke i šutke mi na kraju dana vraćala zdjelicu. Jednoga dana mi je uz zdjelicu donijela smotuljak nove crne čohe i sam mi ga tunula u ruke (od njega sam svom malom sinu sašila pravo malo svečano odijelo za dječje rođendane, čak sam i leptir mašnicu napravila9. Jedanput, kad je nisam mogla dozvati na prozor morala sam dugo kucati na vrata da je dozovem i prvi put sam ušla u stan. Veliki stan, u kojem je vrijeme očito davno stalo no, zapuštenost i prljavština su me zaprepastile. Ispričala sam se i samo ostavila zdjelicu. Slijedći put sam ponudila da joj malo pospremim, no ona je to odbila, ali je prihvatila da joj tu i tamo operem nešto u stroju za rublje. 

Uglavnom se sve svodilo i dalje na hranu koju sam joj sada redovno donosila. da Hranila sam je oko godinu dana, a da nikada nije bilo nekog dogovora, razgovora, besmislenih zahvala. Samo smo dva puta razgovarale. Ravnim, tihim, glasom bez emocija je ispričala da je bila obrtnička supruga, ima malu obrtničku mirovinu (tada su se svi obrtnici prijavljivali na minimumalac), imala je jedno dijete, maloumnog sina, hranila ga je i brinula se o njemu do njegove četrdesete godine kad je iznenada umro, muž je umro ubrzo za njim. Prijatelji su se razišli jer kraj takvog djeteta nije imala vremena za nikoga, nema rodbine, posjećuje je samo jedna prijateljica, ali vrlo rijetko (vidjela sam tu tzv. prijateljicu u društvu dvorišnih pijanaca i mislim da joj je dolazila samo iskamčiti koju paru za piće). Sada je stara i bolesna (šećeraš) i nije joj ni do čega. Otada sam strogo pazila da joj ne nosim hranu koju dijabetičari ne smiju jesti. Jedanput sam se dograbila s frizerkama koje su joj natrpale pune ruke kolača od neke proslave, objašnjavajući im da ona to ne smije jesti.Već sam je skoro godinu dana hranila kad me jedanput pitala šta nije u redu. Taman sam sa suprugom imala žučnu raspravu o tome da nema šanse da namaknemo lovu za nikakvu krntiju, a auto bi nam bio dobro došao, ja sam radila na jednoj strani grada, on na drugoj, a dijete nam je bilo u jaslicama na trećoj strani (drugdje nismo dobili mjesto). On mi je prigovarao, da ne zna koliko ljudi ja hranim i da tako nikada nećemo ušparati...Ona je izgleda čula tu raspravu, zato je i pitala. Jednostavno sam joj rekla o čemu se radi, a ona me šokirala izjavom: „ja ću vam posuditi“! Šokirana, gledajući bijedu i prljavštinu oko sebe,  samo sam mucala: „Zar vi imate novaca“?

Rekla mi je nek pozovem supruga, postavila mu prljavi štokrlek na sred kuhinje, rekla nek se pone i iz kuhinjskog lustera izvuče zamotuljak. Mi smo mucajući od iznenađenja rekli da ne znamo kad ćemo to moći vratiti, a ona je lakonski rekla: „Vratit ćete kad ćete imati“. Muž je kupio skoro novog fićeka i mi smo s manje stresa počinjali naša radna jutra, a i naše djetešce je moglo skoro sat vremena duže ujutro spavati…

Jednoga dana, nedugo iza toga, ja sam sa zdjelicom hrane u ruci,  uzalud kucala na njezina vrata. Zabrinuta, pozvala sam supruga, a on je pozvao policiju. Obili su vrata i ušli, bila je već ukočena…otišla je tiho i sama u snu, kako je i živjela…

Ova priča je i potvrda da se dobro dobrim vrati, kad-tad, a ponekad na vrlo iznenađujuće načine…