Jučer razgovaram sa mojom kćeri o Bogu i svijetu, o ozbiljnim stvarima, i kao i obično naš razgovor završava smijehom.

“Jutros sam uslikana dok sam jurila na posao.”, kažem.
“Stvarno?”, pita mala.
“Stvarno, crveni blic, nema zabune.”
“I sad?”
“Ništa, dobit ću sliku od policije i kaznu,  80 eura, jedan punktić u Flensburgu i to je to. Platim i šutim.”
“Tebi je to smiješno? Tako je to kad se ne poštuju znakovi i pravila... Kao da ti je trebalo da tako juriš... Baš glupo!”, mala se čudi.
„Baš glupo... A svejedno je danas bio lip i sretan dan!“
Hahahahaha... Zajednički smijeh.

„Nego, nisam znala koliko puno velikih firmi pripadaju Scientology. Jesi li ti znala?“, pita mala.
„Kako ne bi znala. Ništa neobično.“
„Imaš li iskustva s njima?“
„Slabo. Jednom kad sam prolazila pored scijentološke crkve, zaustavila me jedna njena članica, htjela me uvesti tamo na neki intervju.”
“I jesi bila?”
“Nisam. Odbila sam kad mi je rekla o čemu se radi.“
„O čemu?“
„Tvrdila je da su ljudi nesretni i nezadovoljni i da postoji rješenje za to u koje bi ona htjela uputiti upravo mene. Kao, prvo će mi napraviti test, a onda ovisno o rezultatima tog testa dati upute za sretan život i za otkrivanje svih mojih potencijala...  I tako bla, bla...“
„Koliko poznam moju mamu, nisi joj povjerovala.“
„Ne.“
„Kako je ona reagirala na to?“
„Pitala me da li želim biti sretna.“
„I...?“
„Ja rekla da ne želim.“
Opet smijeh.

Ponekad pravim greške, ne poštujem uvijek pravila, i onda platim kaznu i idemo dalje.
Nisam uvijek onakva kako drugi zamišljaju da trebam biti, ali sve funkcionira onako kako treba, sve ide svojim tokom i sve se odvija u skladu. Sve ima i smisla i logike.

Kad si sretan onda si jednostavno sretan i ne pada ti na pamet da želiš biti (postati) sretan. Jednostavno to jesi. U svom sasvim prirodnom stanju sreće i zadovoljstva. Tako je to.