81. NE MOTIKA, NEGO NJEZIN  DRŽAK

 

        “Umire se od međusobnih razmirica, pogiba se od nesloge, od sudara među razlikama. Odakle su došle razlike i sukobi? Je li tako bilo i na početku”? pitala je jedna radoznala duša Divnoga, koji se odmarao, naslonjen na sunčevu zraku. Duša Mu je počivala do nogu, časovito u tijelu pšenična sjemena.

        “Na početku je, drago Moje sjeme, bilo ovako: svakomu sam čovjeku dao isti komad zemlje. Svakomu sam dao istu motiku. Isto sjeme. Istu snagu”.

“Zar je iz toga mogla niknuti sva kasnija razlika, Oče naš“? pitalo je sjeme.

        “Slušaj Me, sjemešce, slušaj: ne samo da sam dao istu zemlju - istu sam zemlju dao istima! Bili su jednako snažni, jednako spremni, jednako umješni. Imali su jednaku želju da obrade zemlju, da ju pretvore u plodno tlo. Imali su jednaku želju da Mene u svemu poslušaju. Imali su jednaki sjaj u očima...”

        Duša u budućemu klasu pšenice još se jednom iskreno začudila:

        “Je li moguće, Oče naš, da je iz te divot-istote i jednote niknuo sav  ovaj svijet ponornih razlika, koje majci planeti čine rasap, a život ljudski komadaju”?

        “Nije niknuo iz ljudi. Ni iz zemlje. Ni iz sjemena. Ni iz motike. Znaš li iz čega? Iz šare na dršcima motike! Jer na svakomu je dršku svake motike izrezbarena posebna, znakovita šara. Imao sam višak stvaralačke snage, i prijalo Mi je da malo rezbarim”.

 

 

        Ma čak ni držak, nego šara na dršku...

 

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 9. (još neobjavljeno)