56. NE MOLI ME, MOLI ME

 

        “Ne moli Me, jer teško Mi je molbu ti odbiti, a ispuniti ju značilo bi put tvoj usporiti”, poručivao je.

        “Tvoj glasnik Te nije dobro razumio”, otporučivala je slatko, lukavo. “Zacijelo zadnja riječ nije “usporiti”, nego “uskoriti”.

        “Ne šali se s Okom Velikoga Vida, ne pokušavaj prokrijumčariti slijepoga putnika”, stizala je opomena nalik na oblak sa sjemenom  munje u utrobi.

        Nju je obuzimao strah, drhtala je, plakala je, ali je želja bila jača.

        I zamolila Ga je, usudila se.

        “Ispuni mi želju, ne odoli mojoj molbi, a put, neka ide kako je Tebi drago”, poslala je poruku. “Ja ništa drugo ne mogu nego tu želju željeti. Kad bih od nje odustala, Tvoju bih riječ poslušala, i bila u Tvojim očima pravedna, ali bih sebi bila nevjerna, sebi neiskrena”.

       

        Zavladala je šutnja. Oblak se ukočio. Kap kiše zastala je u zraku, zadrhtana.

        Onda se Divni Otac nasmijao, i rijeka svijeta opet je krenula svojim koritom.

        “U redu je, draga. Recimo da sam htio iskušati snagu tvoje želje. Ali ti nikada nećeš doznati nisam li u posljednjemu času preinačio igru, i domislio priču. Malo preokrenuo svemir! Zbog tvoje ili Svoje želje?

 

 

        Igra je skriven red?

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 6. (još neobjavljeno)