Čim sam je ugledao, oborila me s nogu. Dugo mi je odolijevala, tako da se činilo da je stvarno vrijedna truda. Kad je konačno popustila, mislio sam da sam na sedmom nebu. Toliko me zanijela da sam propustio vidjeti da je ona i dalje nekako daleka i nedostupna, čak i kad smo najintimniji. I dalje sam je jako želio. Toliko sam je želio da sam se nakon samo šest mjeseci našeg druženja bio spreman oženiti, samo da je ne izgubim.

I moji i njezini roditelji su prigovarali. Moji su kvocali da sam premlad, da se premalo poznajemo i da to ne može uspjeti. Njezini su prigovarali da sam goljo i nikogović i da ona može naći boljega. Moji prijatelji su me upozoravali da srljam, a njezine prijateljice su joj u startu rekle: "Varat će te!"

Mi smo samo čekali da ta svadbena gungula prođe i da počnemo živjeti svoj život.

Nakon vjenčanja, prijatelji vjenčani kum mi je ustupio svoju garažu u kojoj sam započeo svoju automehaničarsku karijeru. Išlo me je, prijatelji su mi slali sve svoje prijatelje, a ovi onda svoje prijatelje, tako da sam imao više posla nego što sam mogao prihvatiti. Brzo sam mogao sagraditi i opremiti vlastitu autoradionicu, a i kuća je rasla na istom komadu zemlje za koji sam prvo uštedio novac.

U početku njezina prigovaranja da smo premalo zajedno, nisam shvaćao ozbiljno. Imali smo planove, imali smo cilj i ja sam predano grabio prema tom cilju. Kad nam se rodilo dijete, uposlio sam dva marljiva dečka da budem više s njom i djetetom. Kuća je bila gotova, lijepo opremljena, ali ona se i dalje žalila. Dugih manikiranih noktiju, puna prohtjeva, nešto naročito i nije marila za dijete. Tad sam se trebao zabrinuti, ali nisam. Još sam bio zaljubljen i još sam joj želio skinuti zvijezde s neba. Zaposlio sam kućnu pomoćnicu, moja majka se više bavila našim sinom nego ona. Ona je samo nadureno gunđala.

Te, kud svaki čas idem, zašto je više ne držim za ruku dok je vozam okolo kudgod želi otići, o čemu mislim kad zašutim. Polako, ali sustavno mi je počinjala ići na živce. Htjela mi je ući u glavu, izvaditi mi dušu. Kupio sam joj auto da ja ne moram ostavljati posao i vozati je okolo.

I dalje sam radio od jutra do sutra. Ona je gadljivo gledala u moje crne ruke koje sam svaku večer zbog nje ribao do krvi. Jednoga dana je zaželjela svoj posao. Kako ništa nije znala raditi, otvorio sam joj cvjećarnicu. Mislio sam, ako i ne bude radila, uposlit ćemo nekoga, pa posao neće propasti. I naravno, nije radila, ona nije znala što bi sa sobom.

Sin nam je rastao u svom svijetu. Prenježan, osjetljiv kao curica, okrenuo se glazbi i svojim vršnjacima. Za njegov 17 rođendan sam mu svečano otvorio, specijalno opremljen podrum za njegov glazbeni band. Dobio je sve potrebne instrumente i nije mi bilo žao za mog jedinca potrošiti koliko god treba. Ona se samo žalila na buku. Za 18 rođendan sam mu poklonio veliku Hondu, neka dečko uživa kad već ja nisam mogao.

Ona je napirlitana i zlovoljna ili po cijele dane buljila u televizor ili se vozikala kojekuda, dragi Bog zna kuda. A onda se dogodio šok.

Bila je sasvim obična nedjelja do tog trenutka. Nakon ručka koji su skuhale vrijedne ruke naše kućne pomoćnice Marte, sin je odjurio nekuda na svojoj Hondi, ona je zlovoljno zijevala, a ja sam se, umoran od proteklog tjedna, spremao malo pridrijemati, no iz drijemeža me prenulo kućno zvono. Prvo sam pomislio da netko od susjeda treba neku hitnu intervenciju, ali na vratima je stajao policajac. Zbunjeno sam slušao, ali čuo sam samo riječi: prometna nesreća, motor, Igor...

Posve van sebe i u potpunom šoku smo stigli na sudsku medicinu. Tamo, dok su nam pokazivali polomljeno i smrskano mrtvo tijelo našeg jedinca, tamo se dogodila dramatična promjena u meni i u njoj. Nemoćno i poraženo sam stajao i gledao kako tonem u sebe, u neku crnu dubinu za koju nisam ni znao da postoji u meni. Ona je provrištala.

Nekoliko godina smo istraživali je li to bila nesreća ili se naše dijete namjerno zaletjelo u svoj zid smrti. Ona je svaki dan na groblju i u crkvi. Ona koja nikada nije pokazivala neke naročite religozne sklonosti, fanatično obilazi kojekakve Duhovne Obnove. Ne znam vitla li njome grizodušje ili se konačno pokušava oteti toj svojoj pasivnosti koja nas je sustavno uništavala. Ne mogu je pratiti.

Ja sam utekao u svoju radionicu. Ljut na Boga, na nju, na sebe.