Kod zadnje posjete Varaždinu , odlučih u toplo jutro prošetati gradom, zaviti na sva ona mjesta koja sam nekad nezaobilazno posjećivala... pa tako svratih i u obližnju muzičku školu, nekadašnji Dom JNA.  Zastanem na ulazu , u širokom holu, pokušajući se prisjetiti lica koja su me nekada sa osmjehom pozdravljala. Tu bi vikendom  odlazili na ples i uz muziku se družili do ranih jutarnjih sati,

U Varaždinu  je tada vladalo jedno konzervativno ozračje..kao i u svim manjim gradovima Hrvatske, pa se na djevojke koje su se družile s vojnicima na odsluženju vojnog roka gledalo kao na " laku robu"....no mene to nije nimalo smetalo da sklopim par prekrasnih prijateljstava  sa nekolicinom od njih ,koja su potrajala i do dana današnjeg.

Tako se prisjetim Banete, visokog , kršnog mladića iz Zemuna, s kojim bi sate provela u smijehu koji je odzvanjao hodnicima. Često puta bih iz noćne smjene svratila na kavu i ostala do podneva, postajući tako i dio inventara te zgrade. Komandir bi s vremena na vrijeme obilazio i neizbježno nabasao na mene , namrgođeno me pogledao..no ja se nebih dala smesti već bih ga sa smješkom dočekala u stavu mirno sa rukom na potiljku....

Na njegovom se licu jasno moglo vidjeti koliko ga je to iritiralo...rušila sam mu ugled pred  vojnicima, onako bezobrazno se smješeći njemu u lice, znajući da me ne može izbaciti jer nema te ovlasti...te svjestan svoje nemoći samo bi odmahnuo rukom i nestao penjući se stepenicama u gornje odaje.

No bjes je iz dana u dan rastao u njemu i negdje ga je morao iskaliti...pa se tako iskalio na Banetu, naredivši mu jednog subotnjeg popodneva da izglanca već dobro uglancane parkete svih prostorija, a nih je bilo nekih par stotina kvadrata...

Stigla sam u večernje sate dok je zabava već bila u toku, a na plesnom podiju mladi zadihani i crvenog lica plesali u ritmu rock-rolla. Pogledom sam tražila svog prijatelja  koji bi svojom visinom inače odmah bio uočljiv, ali uzalud...Ni traga od njega.

Kažu mi na prijavnici, popni se u gornje prostorije, naći češ ga sigurno...

Prasnula sam u gromoglasan smijeh vidjevši ga na koljenima, svog u znoju, kako nanosi pastu za parkete i glanca ljutito, proklinjući naglas sve živo i mrtvo...

"Pa dobro Bane , što si sagriješio?"-upitam ga, a on mi ljutito kaže:

" Za to si ti kriva, vještico jedna! Da nisam s tobom ispijao kave , sada bih bio miran i bezbrižan!"

"Ajde, dobro, što si se sav nakostriješio, ja ću ti pomoći." rekoh mu dok su mi i dalje tekle suze od smiješnog prizora.

Nije da sam baš bila prikladno za taj posao odjevena, onako u širokoj i dugoj suknji do gležanja, al nema veze....Kad je prijatelj u nemilosti, valja mu pomoći...Zavežem krajeve suknje malo iznad koljena, dobacim dečkima da donesu kazetofon te zgrabim prvu krpu u ruke i na posao...

Ajme, dragi moji..tek tada je prava zabava započela. Muzika je treštala do daske, a mi sa krpama pod bosim nogama udarismo u ples..Uglancali parkete do takvog savršenstva da su postali prava pista za sklizanje sa tendencijom razbijanja nosa, lomljenja ruku i nogu...

Nije to prošlo nezamijećeno, muzika je nadglasila onu iz vrtnoga dijela i začas se skupilo društvo, pokupilo preostale krpe na podu i sa nama zaigralo....

Ne znam koliko bi to još dugo trajalo...vjerojatno bi uglancali i WC prostorije , onako uz put, da se nije pojavio ON....

Tko zna što je očekivao, vjerojatno jadnog i iscrpljenog Baneta ..na rubu suza....zato je njegovo iznenađenje utoliko bilo veće vidjevši nas sve ujedinjene i u poslu ..uz smijeh i muziku...

Da me pogledom mogao ubiti..od ove priče danas nebi ništa bilo...ali ne ide grom u koprive....

Stajao je šutke na vratima, onako mali i okrugao, sav crven u licu od bijesa, mjereći me od glave do pete, ukipljenu na mjestu i zadihanu, sa rubom suknje u rukama.....

Netko je ugasio kazetofon....nastala je mučna tišina...Svi u stavu mirno čekaju slijed situacije...a ja?

Mlada i luda u ono vrijeme, iskoraknem iz svoje pozicije, pružim mu ruku i kažem:

"Molim za ples"

Nisam ni čekala da mi bilo što odgovori, priđem mu , uzmem ga za ruku, muzika zasvira ponovo, sramežljivo "Vjeruj u ljubav",  a on htio ili ne htio zapleše....

U prvim me koracima par puta pošteno nagazio, da bi me vjerojatno kaznio, a zatim se i sam ponese melodijom ......

Iz te je večeri nastala prava fešta, netko je donesao sanduk piva, naš se čovjek sa "čvarkom na ramenu" opio i opustio.....

U jutro ..već lagano teturajući kaže mi popličući se jezikom:

" Mala , sva si vražja.Sad se mjesecima ne smijem pojaviti pred oči ovih ljudi."

" To mi je bio i cilj !" uzvratim  mu .....

I nije ga bilo skoro pola godine.....