32. NE GLEDAM ALI ZNAM

 

                                        Posvećeno S. D.

 

        “Bože, kako ste lijepi,” reče tulipan orhideji, dok su koračali ulicom, u obliku ljudi - dvoje ljudi raznorodna spola. I doda: “Ne gledam, ali znam.”

        Orhideja se bijelo smijala. Nikada joj nitko nije na taj način objasnio da je lijepa. Smatrala je to duhovitošću, tipičnom za tulipane.

        “Tulipani su gizdavi i vazda se trude biti neobični,” zaključila je sasvim ljudski, nimalo orhidejno.

        Tulipan je još nekoliko puta ponovio svoje udivljenje, odvraćene glave, i očiju uprtih u ljepotu, koju nije gledao.

        “Ne gledam, ali znam.”

 

        Prohujale su mnoge godine, u kojima su i tulipan i orhideja, svako za se, gledali slavne ljepote širom i daljom svijeta, saznavali ih pijanim čovječjim očima, lakomo, nezasitno, sladokusno. Ali ni tulipan ni orhideja nisu zaboravili onu davnu rečenicu. Ta bi rečenica tu i tamo zablistala u nutrini njihove čaške, rečenica nalik na svitanje, čije je jutro u neprestanu dolasku.

        “Ne gledam, ali znam.”

 

        Što to znači - ne gledati, a znati? Znači li to - ne gledati cvijet, ali udisati mu miris? Ne gledati sunce, ali šutiti mu toplinu? To jest, zamijeniti jedan osjet drugim, posredničkim? Ili - zbog velikoga poštovanja prema ljepoti, ne gledati je? Znači li to ona rečenica? Vjerojatno ne znači.

        Ili to znači: ljepota ima svoje tajne dojave, i svoje neodoljive ulaze u nas, mimo osjetila, kada nas obuzima izravno i nesumnjivo, i kad joj objekt nije potreban. Da, možda to znači najviše to - da ljepoti objekt nije potreban. Da je ona metak već ispaljen, kojemu puščana cijev više ne treba.

 

        Poslije nekoliko desetljeća, oronuli tulipan i ostarjela orhideja iznenada su se sreli u kazališnoj pomrčini, i spremno ponovili jedno drugomu one dvije ulične rečenice.

        “Kakvo dobro pamćenje imate,” rekoše u glas.

        Onda je tulipan prvi puta pogledao orhideju. Bila je već vremešnica prorijeđene kose i uvenulih obraza. A i tulipanove su oči već bile vrlo, vrlo mutne. Ipak, ugledale su ono što i nekad, kad nisu gledale.

      

 

       Mutne ili bistre oči na službu su prizoru, kojega srce vidi.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 1.