Pun bijesa, čitavo mu se tijelo ljutito ukočilo, hodao je malo pognut prema naprijed, poput bika u nasrtaju. Tako se i osjećao: bijes je u njemu divljao, preuzeo kontrolu nad njegovim tijelom i umom, a ovo drugo je više boljelo. Um mu je bolno vrištao! Sve mu se smučilo! Sva je njegova borba duga gotovo godinu dana uzaludna! Sve je uzaludno! Ništa nema smisla! Sve je besmisao! I samo njegovo koprcanje u ovom ludom besmislu je besmisleno! Bijesnim, rastrganim korakom, koji je odavao njegovo duševno stanje, priđe vratima lokala, odlučno priđe dugačkom i uglačanom šanku i čvrsto, prkoseći sebi, prkoseći životu, prkoseći čitavom čovječanstvu, toj puzećoj gomili, reče:

   - Dupli rum! - Zatim doda, shvativši da je postupio neuljudno: - Molim!

   Konobarica, plavokosa žena, uredno podvezane duge kose, klimne mu i nasmiješi se umirujući. Poznavala je takav tip gostiju: pribojavala ih se. Prsti su joj lagano podrhtavali dok ga je posluživala, nastojeći to učiniti što brže. Stavi čašu sa zlatnom tekućinom koja se presijavala na svjetlosti ispred njega, nasmiješi još jednom i odmakne u ugao. Što je sigurno, sigurno je!

    Konrad, visok, vitak četrdesetogodišnjak, smeđe kose i zelenih očiju, zagleda se piće, dok je  bogati miris ruma dopirao do njega i on ga požudno udisao. Poznata aroma. Obećavajuća! Koja donosi zaborav! Potrebno je zaboraviti današnji dan, što prije...Utopiti ga! Kakav dan…

 

 

    Radio-sat zapjevao je točno u šest tog jutra, u petak i za razliku od ostalih dana, Konrad veselo i brzo iskoči iz kreveta: danas je petak, dan isplate! Dan za lovu! Ta mu misao dade krila i on požuri prema kupaonici, sasvim gol, uvijek je spavao gol, pružajući korak i još pomalo u snu, pa se svom snagom cjevanicom lijeve noge udari u niski i stakleni stolić, kojeg je bio lijen jučer navečer odgurati na njegov uobičajeni položaj. Koža pukne, krv šikne, a Konrad bijesno opsuje, gadno: živio je sam i nitko ga nije čuo, ali se psovka ružno odbijala od praznih zidova. Tako mu počeo dan: sa bolom i sa psovkom!

 

   Na gradilište je stigao na vrijeme, pet minuta prije sedam i bio zadovoljan zbog toga: radio je na crno već preko tri mjeseca, svakog petka dobivao lovu na ruke i bio zadovoljan zbog toga. Nije se opterećivao mislima o budućnosti. Važno je opstati današnji dan, govorio je često samom sebi. Živio je dan po dan, dan za danom, polako, ujednačeno, dosadno. Preživljavao. To je ostalo od onog što zovemo život! Preživljavanje! Život bez dostojanstva.

   Točno u sedam Konrad uključi betonsku miješalicu i ludnica počne: trajati će dugačkih deset sati, sve do pet poslijepodne. Ujednačenim je tempom obavljao dosadni i težak posao, zamahivao lopatom i posluživao dvojicu supatnika, koji su odvozili beton, koji je on pripremao. Prašina, znoj, umor. Sunce! Znoj! Čestice prašine zabijale se u njegovo oznojeno lice, a on uvježbanim pokretom brisao lice, ni ne znajući da ga briše. Pio je mnogo mineralne vode: ostali su pili pivo, kad su mogli to neopaženo činiti, Konrad nikad. Odrekao se alkohola, za tri će dana biti točno godinu dana da nije popio ni kapljice! Bio je sretan zbog toga, ne ponosan, samo sretan: nekad je bio  uvjeren, kako je to nemoguće postići! Postigao je! I bio sretan zbog toga.

   Zbog pretjeranog uživanja u piću, čitav mu se život slomio, pukao je poput suhe grane! Svi su ga napustili, ostao je sam, očajan i, to je priznavao samo samom sebi, vraški uplašen. Jednog se jutra mamuran probudio i shvatio, gledajući gole zidove u svom stanu, koji su nekad bili prekriveni slikama, a koje je prodao da bi mogao piti, da tako više ne ide. Stigao je do zida! Još korak i udariti će u njega! Kroz zid ne možeš!

    Nije izašao vani na piće: umjesto toga, dok mu je čitavo tijelo drhtalo, treslo u ludom ritmu, vapeći za pićem, bacio se na čišćenje stana i dotjerao ga da je sve blistalo. Zatim se istuširao i pušeći pomamno cigaretu za cigaretom, čekao trenutak kad će želja za pićem u njegovoj bolnoj nutrini oslabiti. Dogodilo se to nakon puna tri dana: dobio je bitku, ali čitav je rat još bio pred njim i bio je toga bolno svjestan. Nakon šest mjeseci teškog preživljavanja, vratilo mu se samopouzdanje opasno poljuljano pićem, i počeo je tražiti posao, bilo kakav posao. Samopoštovanje se aktiviralo. I predugo je bilo potisnuto!

    Tako je upoznao Gabrielu: oboje su čitali dugačku listu na zidu, stojeći jedno pored drugog: potražnja za radnom snagom, željeni posao:

    - Ništa - rekao je razočarano.

   Gabriela ga pogledala i nasmijala se, pa rekla, uzvraćajući mu pogled:

   - Da sam muškarac, imala bih posao. Znam gdje traže ljude na gradilištu.

   - Gdje? - brzo je upitao i pažljivo je pogledao: visoka sto sedamdeset, pedeset pet kila, procijenio je i pogodio, riđokosa, tamnog pogleda smeđih očiju i blago prćastog nosa.

   Tu je počelo i nastavljalo se polako: sastajali su već gotovo četiri mjeseca, vodili ljubav u njegovom ogoljelom stanu. Nisu razgovarali o budućnosti: kao da je nisu očekivali, kao da za njih ne postoji. Praznina. Život bez plana. Ni ona nije radila: kao i on, bila je u potrazi za poslom, za bolje sutra! Živjeli su jedno pored drugog. Bez obaveza. Ali se polako navikavao na Gabi, počeo osjećati nešto za nju i ponekad, ne često, ali ponekad, ulovio bi samog sebe u sanjarenju o zajedničkom životu sa Gabi. Brzo bi prigušio te misli! Oni koji se ne nadaju, ne doživljavaju razočarenja.

 

   Vrisak mu se otme iz dubine grudiju i Konrad zapanjeno pogleda u svoju ruku: čitava lijeva nadlaktica bila mu zaderana, rana nije bila naročito duboka, ali bila je dugačka, ružna i obilno je krvarila! Nije na vrijeme povukao lopatu prema sebi i to je kazna. Šef gradilišta dotrči, crven u licu, nešto zbog sunca, nešto zbog piva, a ponajviše zbog bijesa: radnik mu stvara neprilike! Neprijavljeni radnik!

   - Evo ti lova - reče mu šef gradilišta. - Zaliječi ruku i više se ne vraćaj ovamo!

   - Ali zašto? - zapanjeno upita Konrad. - Crnčio sam divljački i nisam to zaslužio!

   - Dobio si što si zaslužio! - odbrusi mu šef. - Sanjariš na poslu! Opasan si i za sebe i za druge! Odlazi!

   Konrad pogleda potištena lica radnika: nitko ga nije uzeo u zaštitu. Šutjeli su, bojeći se za svoj posao. Razumio je to i nije ih osuđivao, ali grč u grlu govorio mu je da je svejedno povrijeđen. Dok je u njemu sve kuhalo od bijesa, on se okrene, krene prema kontejneru koji je služio za presvlačenje. Drhtao je od boli i bijesa. Najradije bi se vratio na gradilište i onog glavonju raspalio lopatom po bešćutnom licu! Znao je da bi to bila ludost i suzdržao se: malo se ispljuskao vodom, presvukao i otišao. Tri mjeseca života su ostala za njim, obavijena oblakom prašine i bukom miješalice…

 

    Čekao je Gabrielu: ruka mu bila uredno zavijena snježno-bijelim povezom. Ispod te blještave čistoće, pulsirala je bol: sedamnaest kopči! Ništa od rada za neko vrijeme. Mora pustiti da to zaraste. Srećom ima neku malu ušteđevinu...Zahvaljujući Gabrieli: ona ga nagovorila na štednju! Prokleti dan, sa udarcem je počeo...Ali će završiti lijepo, u Gabrielinom toplom zagrljaju...

    Odjednom je stajala pored njega: uopće je nije prije vidio, toliko se udubio u razmišljanje.

    - Hej - reče joj brzo - samo bez panike! Nije strašno! Što ćeš popiti?

    Navalila je na njega sa bezbroj zabrinutih pitanja, na koja je preko volje odgovarao, dok su polako ispijali duple kave: govorio joj je o nesreći na radu, brzo prebacio temu na prijatnije stvari, a mislio na nju u svom krevetu, u zagrljaju...

    - Ne slušaš me - optuži ga ona, a smisao njenih riječi ga ošine i zaboli do ludila. - Ne idem kod tebe, gotovo je! Dobila sam posao u Italiji i bila bi luda da to propustim. Ne ljuti se, ali pored tebe nemam budućnosti. Nisi ti loš i nisi ti kriv za to. Dogodilo se, jednostavno se dogodilo!

     "Sad još i to", mislio je on, dok se smisao njenih riječi odbijao od njegovog zida boli."Ima li kraja mučenju u ovom danu ludila? Prokleti petak! Prokleta miješalica! Proklete žene! Prokleto sve!"

    - Ne moraš se opravdavati - reče joj, čvrsto je gledajući u oči. - Ustani i otiđi! Kad je gotovo, gotovo je! Ne moraš više ništa reći! – Neće je valjda preklinjati!

    - Žao mi je što je tako ispalo - reče Gabriela ustajući.

    Gledao je u nju kako odlazi, milovao joj pogledom bokove, koji su se trebali njihati u ritmu ljubavi, noseći ga na valu zadovoljstva. I valu zaborava! Umjesto toga, gorčina!

     Ustane, plati kave i napusti mali kafić i dok je hodao poznatim ulicama, u njemu je bujao nerazumni bijes, kidao mu živce, ruke mu počele drhtati, znojio se.

    "Jebeni petak koji nije čak ni trinaesti", pomisli rugajući se samom sebi."Koga ja to zavaravam? Pije mi se i idem se napiti i živo mi se jebe za sve i svakog! Prokleti život i prokleti posao i proklete žene i prokleto sve..."

 

     ...Vratio se, ponovo živi u sadašnjosti, gleda u prepunu čašu ruma koja ga zove, zove...I dok je gledao u žestoko piće odjednom  se sjeti da bi za tri dana bila njegova godišnjica apstinencije i osjeti žalost: neće to doživjeti! Sve je propalo! Nestalo! Gledao je u čašu, kao da od nje očekuje odgovor. Misli se kovitlale u njemu, svakojake ga emocije zapljusnule, zatežući mu živce, ionako već dovoljno napete. Sjećanja…slike njega samog u drhtavici, znojenju, nespavanju…nemiri, stalni nemiri, bolni, nepodnošljivi nemiri… Mir odjednom, iznenada legne na njega. Polako, sasvim polako, u njemu se odjednom digne prkos, ispuni mu grudi, potisne bol i Konrad zavuče ruku u traperice, izvadi novac i položi novčanicu na šank.

    - Je li dovoljno? - upita mirno, prijazno gledajući šankericu.

    - I više nego dovoljno - odgovori ona, bacivši brz profesionalni pogled na položenu novčanicu.

    - Hvala vam lijepa - reče Konrad čvrstim i mirnim glasom, nasmiješi joj se, okrene i napusti lokal, ostavivši punu čašu ruma da se bljeska u ljetnom večernjem sutonu. Na ulici, ispred lokala, Konrad na kratko zastane, žmirne na zalazećem suncu, uspravi se u čitavoj svojoj impozantnoj visini, pa laganim korakom, mirno, kao da je proživio još jedan u nizu od dosadnih dana, sasvim običan dan, krene kući. Pobijeđen, povrijeđen, ali ne i poražen!

 

"Copyright © 2005. misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora".