Napoli

 

   Iz nekog su ga razloga zvali Napoli i tek su vrlo rijetki i u njegovom srcu vrlo posebni ljudi, znali kako mu je pravo ime Tugomir i zadirkivali ga zbog toga, onako, prijateljski, uz čašicu, jer bio je sve prije nego tužan ili miran: kiptio je životom!

   Upoznao sam ga kad smo obojica tek zakoračili u dvadesete: sreli smo se na jednoj od beskrajnih u nizu pijanki, na kojima smo obojica bili rado viđeni gosti, iz istog razloga; obojica smo već nekoliko godina skitali svijetom, ploveći, ne zarade radi, već avanture radi, a to je društvu koje se nije nikad maklo iz grada, bilo silno zanimljivo. Slušao sam Napolija kako drži veličanstveni govor o pjesništvu, a pjesme recitira svjetlosnom brzinom, skačući sa Poa na Jesenjina, sa Jesenjina na Ujevića, bez ikakvog suvislog reda: grmeći pijano, kako će svijet tek vidjeti što znači biti pisac!

   - A kad će to biti? - uvijek bi netko u napola pijanoj i raskalašenoj publici povikao, često podsmješljivo, znajući što slijedi.

   Iz Napolija bi provalio urnebesan govor pun munja koje bi parale crno nebo njegove  uzavrele strasti, strasti koje su  bjesomučno bujale u njemu: živopisno gestikulirajući rukama, ali pomno pazeći da ne prospe uvijek punu čašu, govorio nam je o svom remek-djelu, koje bi uskoro moralo ugledati svjetlost dana! Svega će biti u tom romanu, najviše mržnje, jer mržnja pokreće svijet i samo se zbog toga ljubav toliko cijeni. Mržnja vlada, on, Napoli, to vrlo dobro zna, poznaje on najmračniji kutak ljudske duše, Freud je prema njemu školarac, toliko on zna o onome što pokreće čovjeka! Nije to ljubav, nije to seks, samo mržnja! Ratovi, neprestani ratovi drže u ravnoteži ljudsko stado! Da nema ratova nastalo bi ludilo! Rat nam je izbavitelj, a mi ga u svom neznanju proklinjemo! Još je stari i dobri i pametni Heraklit prije 2 500 godina rekao: "Rat je otac svemu"!

    Tu bi Napoli obavezno zastao, stari je orator u njemu znao da je uspio sasvim zaokupiti pažnju supijane publike,  koja ga oduševljeno gledala, gutajući njegove strastvene riječi. Kako su oni strastveno gutali njegove riječi, tako je Napoli strastveno ispijao čašu do dna i odmah je punio, jer bez pune čaše i čarobnog napitka u njoj, Napoli ni izdaleka nije bio toliko govorljiv. Bjesomučna ljubav prema životu i još bjesomučnija ljubav prema alkoholu, bile su njegove pokretačke snage.

    Da nema rata, bijesno bi nastavljao dok bi mu dim kuljao iz usta, što bi svi ti glupani radili? Rat im svima dođe kao naručen! U ratu je sve dozvoljeno! Ono za što te u miru osuđuju na dugotrajnu robiju, u ratu za isti čin bivaš nagrađen! Izvrću se vrijednosti! Ali, je li to istina? Je li se vrijednosti zbilja izvrću? Nikako! To su u stvari prave vrijednosti čovječanstva! Kako  bi računali vrijeme da nema ratova, okrutnih vladara, koje, ne zaboravimo, podržavaju okrutni pojedinci, a pojedinci čine masu, što znači da ljudsko stado voli okrutnost! Moramo imati nekog koga ćemo mrziti iz dna duše, ali je prava istina da mrzimo sebe, svoje pravo ja, ono što nastojimo ubiti u tim mnogobrojnim ratovima, ali koje se jako efikasno odupire, to nam uvijek nekako pobjegne iz čaše shvaćanja, razumijevanja!  Čašu razumijevanja povijesti, za razliku od one napunjene vinom, nikad ne ispijemo do kraja! Ono što činimo mi, dobro je, a to isto kad čini neprijatelj ne valja!

    I tu bi stari pijani lisac Napoli svečanim glasom izdeklamirao, šireći ruke, kao da ih želi svih zagrliti, čitavo to ludo zalutalo u maglu neznanja čovječanstvo! Vikao bi:

    - Svedeno na vaš uobičajeni nivo razumijevanja, to vam ide ovako: kad se ja napijem, divno sam se proveo!

    Zatim bi uperio kažiprst na nekog iz zagrijane publike i dreknuo svom snagom:

    - A kad se napiješ ti: vidi pijane svinje!

    U tom bi trenutku obavezno nastao orkan oduševljenja! Svi bi u isti čas drečali, nadvikivali se: lica bi se zajapurila, oči sjajile, a Napoli, obavijen pijanom slavom, ispijao na brzinu dvije do tri čaše.

    Imao je ideja, taj Napoli, ne može se poreći. Ali te su ideje sa godinama postale otrcane, svi smo ih čuli bezbroj puta, budile su dosadu u nama. Malo pomalo, počeli su izbjegavati Napolija, koji je i dalje sa istim žarom propovijedao apokaliptični pogled na ljudski rod, pijući sve više, sve jače i sve češće...A godine su milile, iz dana u dan približavao se njegov život kraju, a da se knjiga nije rodila, nije ugledala svjetlo dana, ideje nisu izašle u svijet, ostale su zarobljene u uskom društvu ljubitelja kapljice, nepoznate širokim masama, kojima je Napoli želio objaviti svoju viziju i uzdrmati čovječanstvo, otvoriti oči čitavom svijetu, ukazati na ono u čemu griješimo i ni više ni manje, sa tim činom konačno prekinuti, okončati besmislene ratove i živjeti, naprosto živjeti jedni pored drugih, bez trvenja, mirno, surađujući i napredujući!

    Piće ga potkopavalo, nagrizalo mu bridak um, mijenjao se, od blistavog govornika koji je plijenio pažnju svoje publike, pretvorio se u dosadnog brbljavca. Nije mogao shvatiti što nije u redu! Govorio je ono isto što je uvijek govorio, ali oduševljenog slušateljstva više nije bilo. Više uopće nije bilo slušateljstva! Ostao je sam. Biti sam, za Napolija je značilo isto što i biti mrtav.

   Prestao je držati svoje govore: prestao je govoriti! Samo bi pogrbljeno, jer godine su milile i pritiskale i onaj mladić dvadesetih godina sa sjajem znatiželje i  prkosne vitalnosti u oku, postao je pedesetogodišnji starac ugaslog pogleda, mrtvog uma, bez ideja i bez nade da će ga muze ponovo posjetiti. Život je izgubio draž, postao je breme. Zamrzio je samog sebe i očito se namjerno ubijao prekomjernim količinama alkohola.

    I dalje luta gradom, obučen u otrcanu odjeću, uvijek supijan i neprekidno mrmljajući sebi nešto u šiljatu, od mršavosti izduženu bradu, ali to više nisu briljantno nadahnuti govori, nego beznadne žalopojke. Nema žara u njemu, ugasio se, ostala je samo prazna ljuska koja se zove tijelo i kojoj nemilosrdno vrijeme odbrojava posljednje trenutke!

   

"Copyright © 2005. misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora".