35. NAKIT S  MIRANDE                                       

 

U jednomu malom, malom selu, živio je čovjek, o kojemu se nije znalo što jede, što pije, odakle je, s kim se druži, tko mu je rod, tko pomoz Bog. Znalo se samo da iz njegovih ruku izlazi čudovito lijep nakit - ures starinskoga kova, kakav nitko u selu nije ni nosio, ni ikada prije vidio. Čovjek je pravio taj nakit kao da će ga netko kupovati: brižno, do u najsitniju tančinu savršeno. Izlagao ga je u prozoru svoje trošne potleušice, gdje je danonoćno blistao, napastujući sunce i mjesec.

Toga su čovjeka suseljani jednom pitali od čega zapravo pravi svoja mala remek-djela, a on je odgovorio da je tajna njegove smjese izvjesna primjesa, koju nabavlja iz Mirande. Miješao je dakle bakar, srebro, i pomalo zlata, i taj nepoznati sastojak; i dobivao je smjesu, koja se mogla naći samo u njegovoj maloj, maloj radionici – nigdje drugdje na svijetu.

Njegovi su suseljani rijetko navraćali do njegove pozemljuše, jer put u polje nije vodio onuda, niti je tuda vodio bilo kakav drugi put. Kad bi se netko zatekao pred čovjekovim prozorom, to je bilo zato što je htio zirnuti u nakit – u izložene ogrlice, češljeve, naušnice, i u još neke čarolijice, kojima se nije znala uporaba. Da, bilo je čudno zbog čega je čovjek radio baš ono što nitko nije namjeravao kupiti. I bilo je čudno što on to radi s takvim žarom i predanošću, kao da ispunjava bespogovornu naredbu ili narudžbu. No suseljani se naviknuše ništa ne pitati, čudu se ne čuditi.

Oblici nakita bijahu vrlo nesvakidašnji. Valjda se tako nosilo u Mirandi. Naušnice su, na primjer, bile uzvijene uz ušnu školjku, poput povijuša; ogrlice su obuhvaćale vrat tijesno, kao ruke ljubavi, ili ruke mržnje. Seoske su se žene smijuckale gledajući ovu neobičnost; malo su ju ogovarale, malo joj se divile, malo zavidile nepoznatim ženama koje ne rade seoske poslove, pa mogu zveckati s takvim uresima.

Jednoga dana stigao je u selo nepoznat čovjek. Pitao je prvoga susretnika:

“Stanuje li ovdje netko tko izrađuje Mirandin nakit”?

Upitani se najprije zbunio, a zatim se sjetio.

“Ah da, Mirandin nakit. Eno tamo, posljednja kuća, pozemljuša”.

Istoga je časa nepoznati promijenio obličje i držanje. Narastao je za tri pedlja. Nokti mu porastoše do koljena, uviše se, usijaše. Hrapavo je kriknuo, a onda je raširio krila, i strelovito poletio prema potleušici. Onaj zabezknuti susretnik vidio je tek da je kovač nakita izletio kroz prozor u oblake, noseći sav svoj nakit u rukama, u ustima, po džepovima. Da se moglo vidjeti, vidjelo bi se da su planete u tomu času užasnuto zadrhtale, plašeći se gubitka pamćenja, gubitka staze, gubitka svojega muzičkog ključa.

Poslije, kad je drhat prestao i planete odahnule, došli su mnogi i mnogi – astronomi, fizičari, parapsiholozi, fengšuisti  - da se raspituju kako je točno izgledao taj nakit.

Seljaci su dobili papir i olovku da ga nacrtaju. Oni su se u početku skanjivali i snebivali, a onda su prionuli crtati po sjećanju ono, što su sve do nedavno smatrali luckastom besposlicom. Postali su slavni. Jer bili su jedini koji su mogli nešto reći, makar i krivo rekli. Uskoro su napustili seoski posao. Svatko je od njih otvorio radionicu nakita.

No nitko od njih nije poznavao tajni sastojak smjese, niti se mogao sa sigurnošću sjetiti točnoga oblika naušnice, ogrlice, kopče. Jedni drugima stadoše proturječiti. Buknuše razmirice, ljubomore, taštine. Unatoč tomu, seljaci su postali jedini nasljednici tajne, i odatle im se računalo plemstvo. Selo je ubrzo naraslo u grad najpoznatijih nakitotvoraca.

Zaključak istraživača bio je hitar i odlučan: Mirandin nakit nije uopće bio nakit. Tvrdilo se prilično otvoreno da je nakitnost samo krinka. O čemu se onda radilo, i tko je bio taj čovjek o komu se nije znalo što jede, što pije, s kim druguje?

Radilo se o materijaliziranim lozinkama kretanja devet planeta. O mantrama njihovih naravi i putanja. O oblicima magnetnih zapovijedi elementima. Netko - bivši stanovnik potleušice - bio je dakle zadužen za heliocentrični hod i red. Postavljen u to malo, malo selo. Snabdjeven materijalom s Mirande.

A netko drugi se, naravno, htio dočepati toga materijala i toga nadzornoga položaja. To je uvijek tako. Srećom, taj drugi nije uspio. To je uvijek tako.

 

 

KAKO U SVIM BAJKAMA, TAKO I U SVIM STVARNOSTIMA.

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 4. (još neobjavljeno)