ono najnemogućije moguće, to je ono što najvolim.. pričati o ljubavi, pisati o ljubavi, čitati o ljubavi.. o ljubavi misliti, ljubavno govoriti.... i sve što činim iz ljubavi činiti, ljubav, ljubav....
što god ugledala, sve što susretnem, neka bude po mogućnosti uvijek ljubavno, iz ljubavi, o ljubavi. to najvolim. ni jedna druga tema, ništa drugo ne rezonira sa mojim bićem kao to, ništa me tako ne veseli.... ništa drugo nije mi toliko blisko, u ničem drugom ne osjećam se tako doma kao u tom....
što god ta ljubav bila i koliko god nemoguće bilo riječima je iskazati, ljudskom umu predočiti.... ljubav je ljubav. uvijek jedna, uvijek ljubav, govorili i pisali mi o njoj ili ne.... ona jest.
ljubav su moja djeca, moji roditelji, moji prijatelji, moj posao, moje tijelo, ruke i noge i sve ostalo moje.... ljubav sam moja ja.
ljubav je sve što mojim nazivam, ne zato što je moje, ionako ništa moje nije, i ne zato što je ljubav, već zbog ljubavi koju prema tome osjećam. što osjećam, nitko ne zna osim mene i da li je moje nešto ljubav ili nije, samo ja to za sebe znam....
sa pouzdanjem da je kao i meni svakom drugom biću dano da zna. neopisivo. neobjašnjivo. nedokazivo. nemjerljivo. ali zna....
ljubav je sve ono što je dragocjeno i sveto.... a meni ništa, od mojih osjećaja, od onog što u meni ljubavno blista, dragocjenije i svetije nije....
tako pouzdano znam, da je kao i meni svakom biću dano da osjeća i zna što je sveto i dragocjeno za njega....
da li su trenuci, da li je obmana, da li površno ili duboko.... prosuditi mogu jedino po onom što u sebi osjećam, ne prema nečem što napiše ili kaže drugi netko.
pišem ja pišem i službene neke, suhe, poslovne i znanstvene stvari.... i o događanjima raznim, pišem, ne razmišljajući o ljubavi.... i ne spominjući tu riječ....
a znam da riječ svaka ljubavna biti može....
jer svatko na svoj način ljubi.... ne postoje dva ista osmijeha, ne postoje dvije iste suze.... svatko se na svoj način smije, svatko je jedinstven u svojim osjećajima.... ništa nije isto, različito je sve....
nema ljubavi koja je bolja, veća, vrednija od neke druge.... jednako je.
pogledaj nebo iznad sebe.... svejedno mu je.... za tvoje osjećaje.... ono goni svoje.
da ti pričam danas kako sam susrela susjeda u supermarketu koji mi ispriča u prolazu između polica u pola sata cijelu svoju životnu priču, o starosti i bolestima, ženi , djeci, unucima, o operaciji prostate pa mu doktor reče nakon buđenja:
- žao mi je što vam moram reći, ali od sad ste impotentni!
- ha ha ha, to mi stvarno ne treba više u mojim godinama!
i nastavlja dalje priču, znate, što meni treba, pod stare dane, ljubav mi treba i to baš ovako kako mi se očituje, kroz unučiće što mi se vješaju oko vrata, kroz vrt koji obrađujem s ljubavlju.... sve ono što sam kao ljubav shvatio nekad, bila je iluzija, iluzija je možda i ovo sada. ali je sada i ja kažem, ljubav je, i kažem, to je ono što meni treba....
da ti ispričam o čovjeku koji mi je prije mjesec dana pristupio:
- smijem li Vam pokazati nešto?
- ne želim vidjeti ništa što nije lijepo.... tako sam rekla
- jako je ružno, stravično je, ali pogledajte....
on ignorira moj odgovor da ne želim vidjeti ništa ružno i vadi nekoliko slika iz džepa i na slikama već izgleda strašno.... metastaza prsne kosti koja je izišla na površinu kože, užasna otvorena rana.
i onda me pita:
- što mi preporučujete?
- ne znam, smislit ćemo nešto, a dok ne smislimo, samo ljubav Vam mogu preporučiti.... veliki flaster sa puno ljubavi i mogu Vas poslati stručnjaku za rane koji će uz ruke koje samo rade svoj posao i previti tu ranu s ljubavlju....
ne znam, teško mi je i na slici vidjeti nešto....bez obzira što sam se svakakvih užasa nagledala.... nešto što još pojačava osjećaj naših neznanja, naših nemoći da pomognemo samo tako, samo s nekim medicinskim lijekom.... a lijeka nema....
utjeha možda, kroz ljubav jedino....?
da pričam o drugima, ne ide mi.... ma kako dobro ispričano izgledalo, ne ide.... jer sve negativne osobine koje u drugima vidim, negativne su samo iz moje perpektive.... a moja perspektiva ima puno više veze sa mnom, nego s onim drugim.... manje sa onim kako taj drugi vidi sebe....
naravno da mogu pričati o vezama s drugim ljudima, o odnosima nekog prema meni, mene prema nekom.... pričam, dakako.... svjesna da su veze i odnosi, odnosno govorenje o njima, najvećim dijelom samo projekcija mojih misli....
o uspjehu i posljedicama mojih riječi i djela, dovoljno je znati da na stablu limuna nikad neće roditi mandarine.... i što i kud sa svojim uzgojenim citrusima....
mi se prepuštamo jedni drugima, gladni ljubavi, otvaramo se na milost i nemilost osjećajima koji su oduvijek u nama.... i nekad je dovoljan samo mali poticaj izvana da ispliva.... svašta.... iznutra.
potisnute ljutnje i bijesa, neshvaćenosti, preosjetljivosti.... nema čega nema.... i nema osjećaja koji nije ljudski.
pa se toliko jako potrudimo, uživimo, svatko u ono što je izvan njega, pa sudimo o drugima, iluzorno izdvajajući sebe, ne videći se kao dio jednoga svega.
mogla bih pisati o strahu, o bijesu, o mehanizmima i programima, o mržnji i zloći, o sexu, organima i organizmu, o glupom i pametnom, o nečem što mislim da će se netko naći da se složi, da potvrdi, da kaže bravo.... to je tako, korisno je, dobro je....
dakako da mogu i pišem ponekad.... ali.... kad god me nije briga što će netko misliti i reći, kad god sam najbliže sebi i tebi.... kad god pišem onako kako najviše volim....kad samo pustim da teku riječi.... tada pišem o ljubavi....
jer pisati o ljubavi, čitati o ljubavi, ljubavno što god.... makar to ne bila stvarna stvarnost ni moja ni tvoja, ničija.... makar to bile samo našvrljane riječi.... što god netko mislio da ona je ili da ona nije.... o ljubavi.... najvolim.
bglavac
irida
edin.kecanovic
