29.   NAJRUŽNIJI I NAJLJEPŠA

 

Bio jedan najružniji čovjek u selu. Bio je tako ružan da su se grane jorgovana ugibale da ga ne dotaknu. Da su se zrcala maglila kad bi stao pred njih. Samo kokoši nisu marile za njegovu ružnoću. Stoga je čovjek držao na stotine kokoši, najprije iz zahvalnosti, a potom i zbog toga što se obogatio prodajom jaja. Sagradio je lijepu kuću, najljepšu u selu, uredio vrt, kupio konja i kočiju. I čekao da se neka djevojka uhvati na udicu imanja. Ali nijedna se ne htjede udati za nj.

Nego, nedaleko od čovjeka, živjela je najljepša djevojka u selu. Ona nije znala da je najljepša, jer je bila slijepa. Nju pak nijedan momak nije prosio, jer što će seljaku slijepa žena?

Najružniji čovjek gledao ju je izdaleka, diveći se iz potaje njezinoj ljepoti. Jednoga je dana smogao hrabrosti da joj priđe i povede s njom razgovor. Budući da je djevojka bila osamljena, rado je pristala na druženje. Stadoše se sastajati, najružniji i najljepša. Ukućani, kad tomu uđoše u trag, rekoše joj:

“Pripazi, on je ružan. Najružniji”.

“Što to znači, ružan”? pitala je.

Nisu znali kako joj objasniti. Doniješe iz vrta ježa, nakostrušenih bodlji, i staviše joj ga u ruku. Djevojka vrisnu.

“Eto, to znači ružan”, rekoše.

Ali ona reče:

“Moj susjed ne bode”.

Onda su joj redom donosili izmet, žeravicu, blato, gorku travu. Ali ona je govorila da njezin susjed ne smrdi, ne žeže, da nije prljav, i da nije gorak. Onda su joj pod prozor donijeli kreketuše. Ona je rekla da susjed ima mio i zamaman glas. I tako se – da ne duljimo - najljepša u selu udala za najružnijega u selu.

Sve bi svršilo kao u pravoj bajci, sretno, da jednoga dana u selo nije svratio tobožnjim slučajem jedan važan i ugledan čovjek iz grada. Služilo se, i opet tobožnjim slučajem, da je u vrtu jedne lijepe kuće ugledao najljepšu u selu. Zagledao se u nju i ubrzo shvatio da je slijepa. Tako ga je opčinila njezina ljepota da nije mogao skinuti pogleda s nje. A slučilo se još nešto čudno: taj je uglednik bio slavan liječnik. A najčudnije: bio je liječnik za bolesti oka.

Ubrzo je pokucao na vrata njihova doma. Kazao je:

“Ja sam taj i taj, umijem to i to”.

Pregledavši najljepšu, povede najružnijega na stranu i rekne mu šaptom:

“Mogao bih povratiti vid tvojoj ženi”.

Najružniji se nije obradovao. Jer se uplašio da će ga žena ostaviti, progleda li. Stane se izgovarati  da nema novaca za liječenje. Ali liječnik, nadajući se da će najljepša, kad progleda, izabrati njega, ponudi da će joj vratiti vid besplatno. Najružniji, nanjušivši da se radi o prerušenoj otmici njegova blaga, odbije i tu ponudu. Reče liječniku da se okani i njega i njegove žene, i da su njih dvoje sretni ovakvi kakvi su.

Liječnik je otišao, da više nikada ne ode.

 

Jedan joj nije htio vratiti vid, zbog sebe.

Drugi joj je htio vratiti vid, zbog sebe.

Ljepotica nije mogla znati što gubi ili dobiva s vidom, odnosno, sa sljepoćom. Zato i nije mogla izabrati.

Najružniji čovjek nije joj čak ni rekao ponudu liječnika. I tako je ona ostala s najružnijim, do kraja života slijepo sretna, da nikad ne sazna nije li moglo biti obratno – neslijepo sretno.

 

 

AKO JE NETKO RUŽAN, TUŽAN, ILI USLUŽAN, NE ZNAČI I DA JE DOBAR.

 

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 4. (još neobjavljeno)

                                                                       ooo