NAJLJEPŠA PJESMA

 

“Najljepše pjesme napisane su na jeziku leptira”, rekao je Divni Stranac uokolo, u sluh prostora. Slu{ali su ga pomno, čudeći se.

“Leptiri nemaju glasa ni jezika”, šapnulo se. “Oni su nijemi”.

“Stvar je u tomu kojim ritmom biraju mirise”, objasni Stranac. “Po tomu se razabiru njihovi stihovi, njihov tajni jezik. Pripazite, dakle, na mirise”.

Zrak sa svojim pčelama i vjetrom, dimovima i bojama, prizorima i vidicima, odjednom se pretvori u dubok, zadržan udisaj; postade sama staklena usredotočenost - nalik na pogled u nešto nikad viđeno. Nalik na odluku umrijeti ili saznati.

I dok je udisaj trajao, trajao, stade se odgonetavati leptirski jezik miris po miris – skidao se s njega sloj po sloj tišine; nijemi jezik poče silaziti u isprekidanu čujnost, u zadrhtan zvuk poruke, zalelujane, nikomu upućene, i savršeno besadržajne. A onda je zrak, sa svojim pčelama i vjetrom, dimovima i bojama, prizorima i vidicima, ne mogavši više izdržati, izdahnuo svoj duboki, zadržan udisaj.

“Znam”, prošaptalo je sa svih strana u uho Divnoga Stranca. “Oh, znam”.

“Što znaš“?

“Znam da sam na kratak čas znao što je najljepša pjesma”.

“Uistinu? I što je”?

“Ali više ne znam. Samo znam da sam znao”.

“Zaboravna li tebe”, reče Divni, gledajući za leptirom. “Leptir ti je, u proletu, upravo nešto kazao, ali ti nisi čuo. Sad ti Ja kažem: zar ne čuješ naš razgovor? Cijelo ga vrijeme vodimo na jeziku najljepše pjesme”.

 

 

Što je drugo tamo nego ovdje, gore nego dolje, ono nego ovo?

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 7. (još neobjavljeno)