58. NAJISTOČNIJI PLES

 

        Divni Stranac, preobučen u domaćega, sjedio je u kući poroka s razvrat-družinom. Pili su, pušili opojnu travu, kroz dim promatrali polugole noćne ptice, uvezene s Istoka. Zidovi i pod su se drmusali od bubnjeva, zastori podrhtavali od gusala, svjetiljke se palile i gasile od poklika, uzdaha, i škrguta.

        Njihovu je stolu prišla jedna noćna ptica, s perjem feniksa na tjemenu.

        “Što želite da vam otplešem”? pitala ih je dobro uvježbanom ljupkošću.

        “Pleši mi najistočniji ples koji znaš“, reče joj je Divni Stranac, bacivši zlatnik na stol.

Ona uze zlatnik, stavi ga u njedra, i započne plesati. Nije znala kakav je to ples – istočni ples. Još je manje mogla znati kakav je najistočniji ples. No ona se u sebi pokloni istoku, govoreći:

        “Pokaži mi kako plesati tvoj ples”.

        I onda se uzme izvijati strukom i leđima prema petama, stane spuštati unatrag glavu kao da spušta kabao u bunar, a tresla se cijelim tijelom na sliku i priliku mladoga stabla, kojega savijaju vjetrovi usuprot njegovu rastu. Kad se opet uspravila i poklonila se naručitelju plesa, ovaj nije bio zadovoljan. Bacio je na stol dva zlatnika.

        “Bilo je dobro, ali ti umiješ bolje. Pokušaj još jednom”.

        Opet je krenula istim putem – prema petama, odlučna da ih sada dotakne čelom. Silazila je u vlastiti rov, glavom okrenuta dnu. “To je zacijelo istočni ples”, mislila je cijelim tijelom. Na pedalj od peta zaustavila se, i muklo kriknula. Brzo se vratila u uspravan položaj, zadihana i malo prestrašena. Ali Stranac je bacio na stol tri zlatnika.

        “Pokušaj opet, još istočnije”.

        Ona ga pogleda, uzme zlatnike, stavi ih u njedra, i krene po treći put prema mjestu na kojemu joj je tijelo izrastalo iz tla. “Jedino to mjesto može biti istok”, govorila je sebi dok se savijala i silazila niz vlastita leđa. Kose joj se rasuše po podu. Pogledi se razbježaše iz očiju. A onda joj feniks-tjeme dotakne pete. Iz peta joj prokulja nekakav čudan, ptičji krik.

        Kad se uspravila, Stranac joj reče:

        “Za dlaku nisi uspjela... samo za dlaku”.

        Na stolu je sada le`ala hrpa zlatnika. Svi su šutjeli, kao da su zaspali. ^ak su se i bubnjevi čuli izdaleka, mutno.

        “Što hoćeš od mene”? prošaputa noćna ptica.

        “Hoću da Mi prodaš svoje tijelo”, hladno će Stranac.  

        Ona svrne pogledom na zlato, upitno.

        On kimne glavom, potvrdno.

        “Tvoje je”, rekne plesačica. “Uzmi ga, Tvoje je. To moje tijelo. A da znaš, dala bih Ti ga i bez plaće”.

        “Ako je Moje, onda ti noćas više nemaš tijela. Onda je tvoje tijelo Moje, nije li? Prodala si Mi ga, nisi li”?

        “Da”, reče ona, i obori glavu. Sve je oko njih muklo spavalo.

        “Zapamti”, vikne on jakim glasom i ustane, odjednom visok do stropa. “Zapamti da više nemaš tijela. Zapamti da nisi tijelo. Nemaš pravo misliti o sebi kao o tijelu. Jer ga više nemaš. Ja sam ga kupio”.

        “Što je ovo noćas”? mislila je. “Što sam ja noćas – ako nisam tijelo”?

Glas joj je nekud odlutao za obzor.

        “Ti si noćas ono što jesi - duša”.

 

        Plesačica se počela magliti likom, lelujati udovima, plinuti kao oblak pod suncem; lagano, bestjelesno lebdjeti  pred očima Stranca.

I to je bio najistočniji ples.

 

       

        Jedna takva luda noć i jutro više nikad isto...

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 6.  (još neobjavljeno)