Nepregledni se niz boca presijavao pod neonskim osvjetljenjem i Milko ih je neodlučno promatrao. Nije mnogo mario za alkoholom, ali poziv na večeru koju je dogovorio sinoć, je zahtijevao da donese vino. Jesti će paštu, znao je, rekao mu je to Sami, pa se Milko mučio ne znajući koje vino odgovara uz to jelo. I upravo kad je slegnuo ramenima obeshrabren i spreman zgrabiti najbližu bocu, primijeti poslovođu i brzo mu priđe.
- Molim vas - učtivo reče, a poslovođa se istog trena zaustavi i ljubazno se osmjehujući upitno zagleda u Milka. 
- Samo izvolite - reče ohrabrujući neodlučnog kupca.
- Pozvan sam na večeru - reče Milko tajanstveno se osmjehujući. - Na paštu. A ne znam koje vino ide uz nju.
- Hm! - hukne poslovođa i počeše se po nosu. - Da vidimo! Uz paštu svakako ide bijelo i suho vino.
- Oh! - uzvikne Milko. - Nisam to znao. Upamtiti ću.
- Evo - reče poslovođa uzimajući pažljivo jednu bocu i pružajući je Milku. - Sa ovom vrstom ne možete promašiti.
- Neizmjerno sam vam zahvalan - reče Milko prihvaćajući bocu i osmjehujući se: veliku je prepreku preskočio i to mu je vratilo samopouzdanje.
Mlada i veoma lijepa blagajnica mu osmjehnula pokazujući savršeno bijele zube, ali Milko ništa od njenog truda nije zapazio. Sa bocom umotanom u bijeli tanki i šuštavi papir u ruci, krene prema izlazu, prema ulici, prema pustolovini ...

... za koju nije vjerovao da se ikada može ostvariti. Bio je uvjeren, kako će sve ostati samo na maštanju. A mašta mu je bila naprosto divlja i nezaustavljiva, pa je zamišljao svakojake prizore od kojih bi mu srce brže zakucalo, a vid se mutio.
Zapazio je tog ljepotana u parku, još prije dvadeset i dva dana. Milko je to točno znao, jer sasvim se jasno sjećao kako mu je dah zastao kad je ugledao visokog, atletski građenog muškarca koji je lagano protrčavao kroz park. Poduža crna kosa poskakivala mu je po ramenima pri svakom koraku, korak mu je bio dug i lagan, što nije ni čudilo, jer noge su mu bile mišićave, potamnjele od ljetnog sunca, kako je lijepo mogao vidjeti. Crvena tanka i znojem natopljena majica nije sakrivala njegov impozantni grudni koš i u trenutku kad je protrčao pored Milka, Milko je duboko uzdahnuo. 
Kakva ljepota! Kakva elegancija! Kakva snaga! I opet, kakva ljepota!
Obuzet prizorom, zaboravljajući na sve ostalo, Milko je zastao i okrenuo se, pogledom milujući atletu. A kad se atleta lagano okrenuo i ne mijenjajući tempo trčanja, potrčao prema Milku, Milkovoj sreći nije bilo kraja. Još će moći uživati u nenadanom prizoru. Grlo mu se osušilo i uzalud je pokušavao gutati, dok mu se pogled zalijepio na trkačevim preponama naslućujući radost koju može pružati to snažno tijelo.
Atleta je potrčao pored samog Milka, ni ne pogledavši ga i izjurio iz parka, pa nestao u mnogobrojnim gradskim ulicama. Milko je zurio u pravcu nestanka atlete, kao da se nada kako će se trčeći ljepotan vratiti i još jednom mu omogućiti uživati u prizoru koji mu nikad ne bi dosado. I shvatio je: zaljubio se! Zaljubio se duboko da dublje ni ne može i znao je da će patiti, jer takav je snagator sigurno hetero i on, Milko, ovako sitan, visok jedva sto i šezdeset pet centimetara, uskih ramena i nježne građe, nema nikakve šanse. Kao i prečesto do sada kako se događalo u njegovom jadnom ljubavnom životu. 
Izlazeći iz parka, vukući za sobom pudlicu Lili, Milkov jedini izvor sreće i zadovoljstva, koja se nemoćno odupirala jer uskraćena joj je šetnja, sasvim zaboravljajući zbog čega se i uputio u park, Milko je proklinjao svoju hudu sudbinu. Svaka je njegova veza imala gorak kraj. A posljednja i nasilan. Ljubo ( Milko je bio svjestan ironije tog imena ), nakon jedne od mnogobrojnih njihovih svađa gadno se razbjesnio i nekoliko puta ravnalom udario Milka po nježnom licu. Koža je pukla, krv je potekla, suze također. Nije mogao podnijeti bol, bio je suviše krhak, pa se tiho jaučući sklupčao u položaj fetusa, ležeći na kauču, dok je iznad njega Ljubo zamahivao ravnalom i udarao ga. 
Milko je bio uvjeren, kako njegova bespomoćna krhkost dovodi u iskušenje njegove partnere. I jednostavno ne mogu odoljeti iskušenju. Oduvijek su ga tukli, nazivajući ga pogrdnim imenima i Milko je to počeo shvaćati kao svoju sudbinu, gotovo se sasvim pomirivši s njom. Ali ponekad, kad bi silno želio privinuti se uz snažne grudi koje će mu osim uživanja pružati i zaštitu, dozvolio je sebi sanjati o sretnijem životu. Njegov izabranik i on mirno žive u zajedničkom kućanstvu, Milko bi naravno preuzeo žensku ulogu koju je silno volio i sa uživanjem bi ugađao ljubavniku znajući da mu je pažnja uzvraćena i dani bi mirno i sretno protjecali ... A onda bi se nešto dogodilo, netko bi Milka opsovao nazvavši ga "jebenom pederčinom" i gorčina života bi ponovo zaplesala u Milkovoj duši koja je čeznula za ljubavlju, za nježnošću. Počeo je gubiti nadu u pronalaženju sreće, konačno, već su mu dvadeset i osam godina i još je uvijek sam, sasvim sam, usamljen da usamljeniji ne može biti. Žalio je samog sebe.
A onda se sve promijenilo. S viđenjem atlete koji je trčao kroz park, a to znači, kako će sigurno i sutra trčati. Ako ne sutra, onda prekosutra. Protrčati će sigurno istim putem. A tu će ga čekati Milko i uživati u pogledu na atletsko tijelo. Nije zabranjeno gledati. Samo će gledati, ništa više. Ne usuđuje se više. Milko je samom sebi dao riječ, kako više nikad, baš NIKAD, neće prvi dati mig, poslati ljubavnu poruku. Nikad više! Jer očito ima pogrešne instinkte i bolje je čekati na ponude, nego ih pružati. Na ovu se misao Milko gorko osmjehnuo, jer imao je u svom životu točno jednu, samo jednu jedinu ljubavnu ponudu koju je objeručke prihvatio. I zbog čega je kasnije zažalio, kad je Alenko nestao iz njegovog života, otišavši iz stana u večernju šetnju i nikad se više nije vratio. Nakon nekoliko sati čekanja da mu se ljubavnik vrati, Milko je, postavši sumnjičav, pogledao tajna mjesta na kojima je držao sakriveni novac. I nije se iznenadio kad novca više nije bilo. U pitanju je bila pozamašna svota i Alenko je lako žrtvovao ono malo svoje odjeće koju je donio u Milkov stan. Lako će kupiti novu, bolju, ljepšu. S Milkovim novcem.

Svaku je večer vodio Lili u park, lagano šetao, i dok bi kujica njuškala i vršila svoje prirodne potrebe, Milko je netremice pogledom šarao po stazama kojima bi tu i tamo projurio poneki rekreativac. Kad ga je ugledao, Milko se ukočio, zastao na mjestu tako naglo, da ga je Lili prijekorno pogledala. Ali Milko nije vidio njen pogled, vidio je samo njega, atletu, kako lagano i brzo trči prema njemu. Groznica ga je tresla i znao je da je zaljubljen i da mu nema spasa: još će jednom silno i uzaludno patiti. Zabranjivao je sebi svako nadanje, da bi se nešto moglo promijeniti, ali nije uspijevao u tome.
- Pogledaj ga - govorio je Lili, češkajući joj duge svilenkaste uši. - Zar nije lijep poput nekog boga? Može imati koga želi. I konačno, najvjerojatnije voli žene. Oh, kako bi lijepo bilo, kad to ne bi bilo istina i kad bi ...
Tu se Milko zaustavljao, ne usuđujući se maštati dalje. Kad već nadu nije mogao pobijediti, mora barem maštanje zauzdati. Ne smije se sasvim prepustiti, klonuti.

Večeri su se nizale, atleta je trčao, a Milko ga je sjedeći na klupi i držeći svoju dragu Lili na koljenima, promatrao. Pogledi bi im se katkada sreli i to je bilo sve. Jučer je atleta malo zakasnio, sunce je već bio opasno blizu zalaza, kad se konačno pojavio trčeći brže nego inače. Kao da je želio nadoknaditi izgubljeno vrijeme.
Milko ga je gledao i gladio Lili koja je sjedila na njegovim koljenima, maštajući kako umjesto kujice gladi snažna bedra atlete, dok atleta tiho ispušta zvuke zadovoljstva, baš kao što je to i Lili činila pod njegovom nježnom rukom.
I onda se dogodilo: Lili je poskočila ( je li je pregrubo milovao? ) i sa Milkovih koljena za čas se našla pod nogama atlete. Milko je zgroženo vidio kako je atleta bespomoćno zamahao rukama, ali nije se imao ni za što prihvatiti. Tresnuo je na stazu posutu šljunkom, dok je Lili cvileći protestirala: noga atlete ju je samo okrznula i više je bila uplašena, nego povrijeđena.
Atleta je brzo ustao, otresao prašinu s nogu i upitno pogledao u Milka.
- Je li povrijeđen? - upitao je.
Milko shvati da se raspituje za Lili, pa i dalje sjedeći, u stanju šoka, samo odmahne glavom. Jer Lili mu je pritrčala i znao je da joj nije ništa.
- Oh, hvala bogu - rekao je atleta. - Nikad sebi ne bih oprostio da sam povrijedio tako milo stvorenje.
Milkovo se lice ozarilo i on je ustao čvrsto privijajući na grudi Lili, koja je uplašeno lajala prema nasilniku.
- Zove se Lili - rekao je Milko, jer ništa mu drugo nije padala na um.
- Ah, kujica! - Atleta je prišao i ne obazirući se na Lilino režanje, pruži joj dlan ispod nosa, kojeg kujica pomiriše.
- Znate s psima - primijeti je Milko.
- Obožavam psiće - rekao je atleta, a Milko je zadrhtao, primjećujući kako je rekao "obožavam psiće", a ne "volim pse". Je li moguće ... i nada koja nikad nije u njemu umrla, ponovo se rasplamsala, grijala ga, grijala ...

... i osjećao je toplinu nade u grudima i sad, kad se uspeo na treći kat i zastao ispred vrata stana u kojemu je stanovao Sami, kako se jučer predstavio u parku. Milko ne pozvoni odmah. Čekao je nekoliko trenutak da mu se uzburkani um smiri i dah stiša. Zatim odlučno pozvoni s rukom u kojoj je držao buket cvijeća. Vrata se gotovo istog časa otvore.
- Drago mi je što nisi zakasnio - reče uz blještavi osmjeh Sami. - Mrzim čekati. A i nestrpljiv sam.
Milkovo srce još jednom, po tka zna koji put posljednjih dana, divlje zatreperi.
- Izvoli - reče pružajući domaćinu vino i cvijeće.
- Ja ću staviti cvijeće u vodu - reče Sami prihvaćajući buket - a tebe molim da vino staviš u hladnjak. Eno ga tamo.
Milko pogledom poprati Samijev zamah mišićave ruke i ugleda visok i srebrnasti hladnjak u kutu prostrane sobe. Prilazeći hladnjaku, zamišljajući mišićave, a opet nježne, jer bio je siguran da će biti upravo tako, Samijeve ruke na svom krhkom tijelu, zahvaljujući bogovima, nebu, životu, svemu, što mu nada nije bila uzaludna.
Gledao je kako Sami nježno stavlja cvijeće u visoku vazu i taj ga prizor usreći, sasvim umiri i sad je osjećao samo zadovoljno iščekivanje. Odvrati pogled od Samija i uhvati ručku na vratima visokog hladnjaka: hladnjak je bio viši nego on, Milko. Snažno povuče vrata i skameni se zbog prizora kojeg ugleda.
Iz hladne utrobe hladnjaka u njega je zurila odsječena muška glava. Mrtve su oči jezivo gledale direktno u prestravljenog Milka. Užasnut, Milko ne ispusti ni glasa. Boca vina mu klizne iz obamrlih prstiju i razbije se na podu, a da toga nije ni bio svjestan. Samo je jedna misao vladala njime: pobjeći s ovog mjesta strave. Pobjeći što prije!
Milko se okrene i pogled mu se sudari s pogledom Samija. Nije mogao, a da ne vidi ogromnu mačetu u Samijevoj ruci. 
- Kuda, pederčino? - jezivo tiho upita Sami. - Zar nećeš ostati na večeri? 


Copyright © 2011. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.