NA VODI I U KAMENU
Gospod je danonoćno vikao u uho griješniku, koji je bježao pred hordom svojih demona:
“Stani časak, da se pogodimo! Stani časak, počuj Me! Evo, tvoja ću naopaka djela zapisati na vodi! A tvoje ću dobro djelo, ako ga bude, uklesati u neprolaznu stijenu! Što još hoćeš od Mene, kakav dokaz Moje brige za tebe”?
Griješnik, zaglušen kricima gonitelja, nije čuo Gospoda. I nije se mogao odreći bježanja. Što je brže bježao, to su brže za njim hrlili.
Jednoga dana ili noći, kad se potjera već bližila kraju, griješnik se spotaknuo o kamen i pao. Tada Ga je čuo. Ustao je, zastao je, okrenuo se prema demonima koji su ga sustizali, i pobjedonosno povikao:
“Jeste li čuli? Bit ćete zapisani na vodi”!
Oni su zapravo zastali istoga časa kad je i on zastao. A kad su začuli povik, razbježali su se, poskakali u vodu kud koji.
Griješnik je ostao sam. Upitao se nije li sanjao da su ga gonili. I upitao se da li je zbilja griješio koliko je griješio.
“Zacijelo sam sanjao”, zaključio je.
Sjeo je na isti kamen o kojega se spotaknuo, i zaplakao.
“Kako sam samo mogao... čak i u snu...” jecao je.
A negdje na visokoj stijeni pojaviše se uklesane u kamen iste riječi: “kako sam samo mogao”.
Pojmovnik, redom:
Horda demona = nečista savjest, potisnuta u potiljak, pa sve do stopala; ima vlast nad svojim gonjenikom dokle god se on ne suoči s njom/njima.