Toga mi se poslijepodneva nešto i nije išlo na posao. Tako dugo očekivano sunce već je danima širilo onu ugodnu toplinu proljeća...Propupale grane krošanja ispunjene cvrkutom ptica mamile su moj pogled i tjerale na uzdahe negodovanja....Ah, zašto danas nisam slobodna....

Ušla sam na odjel nevoljno, polaganim korakom.....Odložila torbu i pogledala na glavni monitor....Svako mjesto bilo je ispunjeno...

Jedno mi prezime upali lampice...Tako poznato...Nije moguće......Uvijek mi je teško susresti se sa poznatim licima kao pacijentima....Tada ne znam kako da im pristupim.....Sa smješkom ili ozbiljnog lica punog suosjećanja....Ni jedno ...ni drugo ne čini mi se prikladno u tim trenucima...

A on je bio moj predpostavljeni....Jedan od onih s kojim sa se često znala sukobiti....Reči mu svoje mišljenje bez ustručavanja...direktno..pred cijelim auditorijem....Znao bi se zacrvenjeti u licu od neugode....

Jednom mi je rekao da nisam tu da mislim nego da učinim naređeno...Tada sam se sva nakostriješila....

Odbila njegovu zapovijed kao nehumanu....Održala mu predavanje o etici , moralu...ljudskosti.....Mislila sam da će mi dati otkaz istog trena , od pogleda kojim me je pogledao....

I sada je tu...na trečem krevetu...do samih vratiju....Leži pogledom uprtim u strop...

Bez onih svojih naočalama , sa kojima je tako strogo djelovao...učinio mi se poput dječačića....slomljenog......

Prišla sam mu polako...oprezno.....

Okrenuo je glavu prema meni i  ja se susretnem sa njegovim zabrinutim očima.....

To je u meni slomilo svaki otpor...svaku dilemu prilaska....Prišla sam mu i pružila ruku na pozdrav....

Čvrsto ju je stisnuo i promuklim glasom rekao:

" Ah sestro.....lijepo je vidjeti poznato lice.....Odmah se bolje osjećam.."...i zaplakao....

Sjela sam na rub njegovog kreveta čekajući da se smiri...još uvijek držeći njegovu ruku u svojoj....

Kroz stanke mi je ispičao sve svoje brige....O stresu na poslu i privatno....

Slušajući ga , postala sam svijesna koliko sam ga u stvari malo poznavala....Bio je samo čovjek sa svim svojim vrlinama i manama...Ja sam reagirala samo na ono drugo, na žalost....

A on?

Rekao mi je da sam bila među najboljima....da je upravo taj moj otpor prema njemu najviše volio.....jer ga je tjerao na razmišljanje....

" Sa Vama danas , osjećam se sigurnim!"...promucao je ...

Ostala sam bez riječi...posramljeno...