Na svetohraništu života, odavno više nema u tebernakulu istinske hrane koja je trebala imati neizbrisiv okus božanstvene iskre JEDNOTE..

Sve je pretvoreno u cirkus, gdje je ulaz besplatan, ali izlaza iz te smiješne arene nema..

Važno je samo privući..

Omađijani ljudi zbijeni u klupama, siti, a gladni, prebiru naučene riječi, koje lete u prazna nebesa, gdje kreator odavno ne stoluje..

Od silnih upiranja prstima jedni u druge, zaboravlja se tko je griješnik a tko nije..

Od silne vike i galame, tko je jedini dobar, a tko nije,  izgubio se pojam ljudskosti u nekim skrivenim  katakombama vjere..

 

Žena od krajnje svetosti postaje marginalizirana statua, koju tek pogledi istinskog Pana mogu oživjeti i ljubiti je onako, kako treba biti ljubljena, bez predrasuda, divlje, i slobodno..

Žena nije više Boginja, i nema pravo bogovati.. Bog postaje muškarac, koji uporno nosi raspelo na leđima, krvari, i uživa u ulozi žrtve..

I sve se vrti u krug bez izlaza.. Žena smije biti samo žena.

Muškarac samo to..

Još uvijek se ne dozvoljava da se bude oboje u jednom tijelu..

Pogleda li žena ženu očima muškarca, prsti poplave i utrnu od pokazivanja i uvjeravanja u nećudorednost viđenog.

Pogleda li muškarac muškarca očima žene, smješta ga se u međuprostor, vakuum, gdje nikom neće smetati svojim pogledima..

 

Pa svi uredno kleknu pred zamišljenog Bogosudca i čekaju da nebeska porota odluči o kazni i veličini njihovog grijeha.

Oblače se iskrojene cipele po mjeri izrečene kazne, i nose se, dok se tijelo samo ne stigmatizira, pa tek onda imamo pravo spomenuti nebo..

I život prođe sa memljivim okusom pljesnive i tvrde hostije u ustima, koja se još, kao takva nudi i kao popudbina za put bez povratka..

Da li smo mi to zalutali u ovom sakrističnom predvorju, ili jednostavno, sanjamo da vjerujemo u istinu, a ona je tek paravan za laž?

Nevinost se izgubila usput, nastojeći sve što treba proživjeti, ubrzati, jer, nema se vremena.. Život je samo jedan..

Dijete ne smije biti žena, žena ne smije biti dijete.

Roditi da, ali ostati, ne..

Odrastanje je ultimatum za odgajanje..

Kao da to nije prirodno u nama urođeno..

Iskrivljena zrcala davno su zarobila Alisu..

Nije se vratila, jer nije se mogla provući kroz otvor, zaboravila je, kako se treba smanjiti..

Alkemija svetohraništa, ostala je u podzemlju... Pehar je prazan..

treba ga  napuniti, ali čime, i kako???