„Upoznati druge, pametno je. Upoznati sebe, mudrost je“..(Lao Tse)¨“

Kada dođeš do zadnje granice, preko koje moraš prijeći, moraš skinuti sve ostatke odjeće sa sebe: pažljivo sačuvane pisane riječi,skupljene u nepromočivi zamotuljak, jer, sloboda je sa druge strane divlje rijeke..Moraš  plivati, skočiti u nadolazeću bujicu, upotrijebiti sve svoje sposobnosti manevriranja valovima i virovima, koji te opet mogu povući u dubinu vezanosti  svim mogućim okovima laži, kojih si se tek oslobodio.

I ne samo laži..Laži su srž te fikcije, koja nam se nameće kao jedini i ispravan put..

Moraš skinuti i odijelo..Toplo, sigurno, koje te je štitilo od vjetrova i hladnoće  nabačenih emocija,od možebitnih ljudi, koji ti naizgled pomažu, ali su zapravo željni tvoje unutarnje vatre, koja ti je dovoljna da preživiš, a ti se još utopljavaš poklonjenim kaputima i slojevima, koji te samo odvlače od tebe samog..

Nisi okružen samo ljudima..

O, ne..

Okružen si najmanje njima, a najviše onima, koji su posudili njihov izgled, da bi te zavarali, i opet, skrenuli sa puta..

Dolazak do posljednje granice, budi u tebi sve ono što si prošao, da bi se i toga mogao osloboditi: prošlosti, svih sjećanja, koja će te vući opet u dubinu, budeš li se ohrabrio i usudio se zaplivati.

Sjećam se..

Bijah sanjač- ne sanjar, čisti netaknuti sanjač, koji je u kolektivnoj spavaonici mirno snivao, usidren u naučene svrhe života. Ušuškan u meku perinu iluzija, koje su uvjeravale da je buđenje san, a san realnost.

Jedi, pij, zabavljaj se, vjeruj ono što ti se prenijelo od drugih spavača, budi žrtva, oltari vole žrtve, budi potrebit član zajednice, koja zna što je za tebe dobro, jer ti sam ne znaš..A i ne trebaš znati.

Dovoljno je da puniš svojim snom trbuhe gladnih Bogova, koji se hrane tvojom pažnjom, i zamisli, čak i molitvama..Sve u svrhu da te održe u latentnoj euforiji, da si nešto i netko..

Onima, koji se usude malo otvoriti oči, vrlo brzo se ponudi mjesto duhovnjaka, iscjelitelja, gurua, mudraca, onoga koji će dobiti sljedbenike, i tako sebe još više uspavati, jer, ova dimenzija stvarnosti, samo je dio, komadić slagalice, koja se proteže kroz druge dimenzije.

Kažu da sami svoju sudbinu stvarate, a nabacuju vam konstantne osjećaje grijeha i krivnje.. Pa se uvjerite da je to normalno, nekako će se to kroz živote reciklirati, pa ćemo čisti jednom doći pred stvoritelja.. Nazvali su to karmom..

Ne postoji karma.  Karma je način da se što duže držimo prikovani uz ovu dimenziju sna, ne bi li bili hrana bogovima koji to nisu, a kojima se molimo.

Postojimo samo Mi, i ona prelijepa Univerzalna Svijest, čiji smo mi vječni i neoskvrnuti dio..

Sada i u ovom trenutku, možemo uroniti u tu Svijest, i pogledati Istini u oči: Savršeni smo baš kakvi jesmo, i odraz Onoga koji nas gleda takve kakvi jesmo.

Na ovoj riječnoj obali, skidam sa sebe sve moguće želje, sposobnosti i znanja. Što god više imam, više želim to dijeliti, a dijelim, ne zato da bih pomogla drugima, nego da bi se moj lažni Ja, ušuškan još uvijek negdje u  nekom mekom krevetu, još više napunio snom..

Sva znanja imam, sve iscjeliteljske sposobnosti, bila sam sve što ljudi traže i mogu biti novi čudotvorac koji zapanjuje druge, ali shvatila sam da je to nepotrebno.. I jedan od tereta koji ometa dolazak do krajnje granice postojanja..

Jedino što ostavljam, je osjećaj ljubavi, koji će mi pomoći da tek probuđene duše ponesem na leđima, ako počnu tonuti u dubine..

Ne..Nije to lažna humanost. To je potreba, radi koje sam i odlučila krenuti na ovaj dugi put.

Ja čak i ne mogu i ne smijem buditi uspavane..Posebno one somnabuliste, koji spavajući hodaju, a misle da žive stvarnost.

Ja samo smijem osjećati istinsku probuđenu dušu, i dati joj podršku da krene do rijeke. Vjerovatno ne mojom stazom. Pričati joj o mogućim zamkama na putu, stisnuti joj ruku, i pustiti je od sebe..

Nemam više što skinuti.

Čekam da dođe trenutak uranjanja u valove koji udaraju u obalu. Ovo može biti i smrt, a može biti i život.

Ne dočekuje me lađar sa ispruženim dlanom koji naplaćuje svoje usluge.

Ovo je mjesto gdje se rastajem od svake udobnosti i konformizma..

Ovo je trenutak koji zahtijeva odricanje bez zadrške. I susret  obnažene duše sa još obnaženijom Svjesnošću koja se zove : Svi, koja se zove Sve, koja se zove Mi!!