Brzo je gurnula u džep i pozvala Martina u dvorište.

Dječakovo zabrinuto lice napokon se razvedrilo.

Jedan kamen pao mu je sa srca, ali je ostao još jedan.

Kako reći društvu da nije otkrio tajnu?

Ni on, ni Štefica, uostalom, kao ni nitko do sada.

Ostale su još tri djevojčice koje  će imati šansu.

Dečki su se već pitali ima li to više smisla, ali Dragica, Ružica i Marica mislile su da ima.

Slijedeća tri dana bila su gotovo presudna.

Sad ili nikad!

Dugo je bilo isčekivanje jer ništa drugo nisu htjeli raditi.

Dvije djevojčice vratile su bocu bez odgovora.

Sad su, naravno, sve oči bile uprte u Dragicu, posljednju koja je imala čast provesti večer uz blještavog mališana.

Odlučno je zgrabila taj predmet i odmolila nekoliko molitvi u nadi da će baš ona biti ta koja će društvu odati veliku tajnu.

Sati su sporo prolazili, a svjetlost joj je obasjavala začuđeno lice.

Od silnog umora već je počela buncati.

-Mama, hgasi svetle – zapomagala je.

-Tata, hvužgala se soba! – dozivala je.

-Baka, h sobe je trava – govorila je.

Sve ove boje pomutile su joj glavu.

Nikako zaspati od tog bljeskanja.

Ujutro je već počela glasno plakati i sve dozivati.

U kući nikog nije bilo jer su otišli u polje.

Čuo je susjed Štef i javio se.

-Ke je, Dragica, ke kričiš? – upita je.

-Se plačeš za mamu? – zeza je.

-Si nije več mala – pridruži mu se i Bara.

Nakon tih komentara Dragica je počela još jače plakati. Osjećala se tako jadno i usamljeno u ovoj praznoj kući.

U glavi joj se vrtjelo od neprospavane noći.

Činilo joj se kao da je bočica neprestano gleda i govori: „Spavaj, Dragice, spavaj!“

Ne bi je Dragica poslušala, ali umor ne pita.

Društvo je čekalo već od ranog jutra.

A tko čeka, taj i dočeka, tako se barem kaže.

I dočekali su našu Dragicu, ali ne i otkrivanje tajne.

-Ljudi, ke sme je? – upita Francek.

-Opet nič ne zname – zaključi Jožek.

-Doj bu sad zel flašicu? – pita Ivek.

-Oču ja! – ponudi se Jožek.

-Zake nebi ja? – ljuti se Francek.

-Baš bum ja! – navali Ivek.

On i Francek su se baš zainatili pa društvo nešto predloži.

-Nek se hrvaju, do bu jači – dosjete se.

-Ideme, odmah će Francek.

Iveku se prijedlog nije svidio.

-Ke je Ivek, si strahu? – rugaju mu se djevojčice.

-Doj, ja??? – čudi se.

-Ajde onda!!! – stali navijati.

Dečki se uhvatili rukama i borba je počela.

-Ideme Ivek! – bodri ga Pero.

-Dej Franc, ti si jači! – veli Jožek.

Djevojčice malo bodre jednog, malo drugog.

Dečkima se splele noge i skotrljali su se u travu.

Kotrljaju se amo, tamo, galame i napuhavaju se.

Otkotrljali se do obližnjeg blata i dobro zamazali.

Mame će sigurno biti vesele.

Djevojčicama je već dosadila ova borba bez kraja.

Sad su naši borci bili već opasno razljućeni.

Kako se situacija opasno zahuktala, promatrači odlučiše prekinuti meč.

Sudac Pero proglasio je pobjednika.

Čarobna bočica pripada Iveku koji dobiva još jednu šansu za otkrivanje njezinog tajnog sadržaja.

-Same ju naj razbiti – savjetuje ga društvo.

-I nikomu ju nesmeš kazati – dosjete se.

Sad sve ispočetka.

Koliko dana, koliko neprospavanih noći, straha i iznenađenja, baš ih je ova bočica dobro zaposlila i namučila.

Trebalo je dočekati pravi trenutak kad će svi  moći odahnuti.

Za dan, dva, možda tri, ali ne predugo jer završavaju praznici i približava se škola.